Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-643/08 (C. S. i R. S.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-643/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 643/08, rješavajući apelaciju Cvjetka Stojakovića i Radojke Stojaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/07 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvjetka Stojakovića i Radojke Stojaković, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001447 od 23. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu, broj 076-0-P-06-000286 od 22. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvjetko Stojaković i Radojka Stojaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Grada, koje zastupa Borivoje Gak advokat iz Novog Grada, podnijeli su, 25. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001447 od 23. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P-06-000286 od 22. juna 2007. godine.
2. Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda broj 076-0-P-06-000286 od 22. juna 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da sud donese rješenje kojim će se utvrditi da je tužena Ljubica Latinović (u daljnjem tesktu: tužena) smetala apelante u posljednjem faktičkom posjedu nekretnina pobliže označenih u dispozitivu presude na način što je 9. novembra 2004. godine izbetonirala dio parcele tužioca u površini od 1,02 mi da se naloži tuženoj da u roku od 15 dana uspostavi pređašnje stanje i vrati taj dio parcele u posjed apelantima, kao i da apelantima nadoknadi troškove postupka. Istim rješenejm obavezani su apelanti da tuženoj nadokande troškove parničnog postupka u iznosu 1700 KM, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je sud saglasno odredbama člana 425. ZPP raspravljanje u konkretnoj pravnoj stvari ograničio samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nasilnog smetanja, te da po ocjeni suda apelanti nisu u tužbi i tokom postupka ponudili dokaze u prilog svojih tvrdnji da su zakoniti i savjesni posjednici nekretnina navedenih u tužbi. Naime, Osnovni sud je u toku postupka izveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz učešće geodetskog vještaka kojom prilikom je izvršena identifikacija spornih nekretnina, saslušao svjedoke čije saslušanje je predloženo u dokaznom postupku, te izvršio u uvid u dokumentaciju u spisu u vezi sa spornom nekretninom. Saslušani svjedoci Milan Babić i Vukosava Babić su istakli da su sve vrijeme od postavljanja ograde do prodaje kuće tuženoj oni držali u posjedu parcelu na kojoj je sagrađena kuća i nikada apelanti nisu prelazili na njihovu parcelu uključujući i sporni dio gdje trenutno nema žice na ogradi, te da je samo jednom apelant postavili skele, kada je to bilo potrebno radi radi radova na njihovoj kući. Svjedok Zdravko Tica u svom iskazu je naveo da je u vrijeme kada je vršeno betoniranje postojala drvena ograda koja i sada postoji na terenu i da je postojala na istom mjestu i u istom stanju u kojem se i sada nalazi, a svjedok Slobodan Jandrić je istakao da u vrijeme kada je betonirao stazu oko kuće tužene na mjestu gdje se nalazi otvor na ogradi je bila kupina i trava i tu se nije moglo proći od kupine i trave. Na dvjema fotografijama, koje su priložene u spis, se jasno vidi da su oko kuće tužene nalazi žičana ograda sa stupcima te se nalazi mali otvor na ogradi, a svjedok Slobodan Jandrić, čije saslušanje su predložili sami apelanti, u svom iskazu je naveo da u vrijeme kada je betonirao stazu oko kuće tužene na mjestu gdje se nalazi otvor na ogradi je bila kupina i trava od koje se nije moglo proći. Osnovni sud je zaključio da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da sudu u dokaznom postupku nije ponuđeno pouzdanih dokaza temeljem kojih se na pouzdan način može utvrditi da li su apelanti bili u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu nekretnina navedenih u tužbi, a koje su pokazane na ročištu održanom na licu mjesta. Shodno odredbama ZPP (čl 123.i 126.) teret dokazivanja činjenica posljednjeg stanja posjeda je na strani tužioca. Ocjena je suda da tokom postupka apelanti nisu ponudili dokaze za svoju tvrdnju da su do dana 9. novembra 2004. godine bili zakoniti i savjesni posjednici nekretnina navedenih u tužbi. Utvrđivanje tih činjenica je jedan od bitnih uslova koji mora biti ispunjen da bi tužioci/apelanti mogli uživati posjedovnu zaštitu, a kako apelanti nisu dokazali da su bili posljednji mirni posjednici spornih nekretnina, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
4. Okružni sud je, ispitujući pobijano rješenje, u smislu navoda žalbe, a pri tom imajući u vidu odredbu člana 78. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i odredbu člana 425. ZPP na koju se pozvao i prvostepeni sud prilikom odlučivanaj o tužbi apelanata, zauzeo stav da žalbeni navodi apelanata nisu osnovani u tvrdnji da je iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak o posljednjem stanju posjeda, te samim tim da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Neosnovani su žalbeni navodi apelanata da prvostepeni sud nije cijenio objektivne činjenice, tačnije skicu parcela, koju su sačinili vještaci-geometri. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepni sud proveo dokaz uvidom u skicu od 16. januara 2006. godine, koju je izradio vještak geodetske struke i da ju je cijenio u sklopu ostalih provedenih dokaza, ali da je imajući u vidu odrebu člana 425. ZPP pri odlučiavanju obrazlagao činjenice koje se odnose na posljednji posjed i smetanje, a ne i pravo na posjed. Takođe, neosnovani su i žalbeni navodi apelanata da su iskazi Milana Babića i Vukosave Babić neisitiniti i da je na njih vršen pritisak da daju iskaz u prilog tužnoj, jer uvidom u prvostpeni spis Okružni sud nije našao razloga da ne uvaži iskaze saslušanih svjedoka. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je u toku postupka potpuno i pravilno primijenio materijaln opravo, a u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne i valjane razloge. Okružni sud je zaključio da je prvostepeno rješenej pravilno i zakonito, jer apelanti tokom prvostepenog postupka nisu dokazali da su bili u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina navedenih u tužbi, te da u žalbi ne postoje žalbeni navodi koji su od odlučnog značaja.
5. Apelanti se žale na povredu prava prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vide isključivo u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primijeni odredaba materijalnog prava. Smatraju da su sudovi trebali usvojiti njihov tužbeni zahtjev. Apelanti također navode da je povrijeđeno njihovo pravo na sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Povredu ovog prava nisu posebno obrazložili.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na imovinu došlo zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje te pogrešno primijenili materijalno pravo.
9. U vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da osporene sudske odluke pokreću pitanja kršenja navedenog prava, pa su ovi navodi očigleno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović