Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-645/08 (Ć. S.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-645/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 645/08, rješavajući apelaciju Ćerime Skelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/07 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćerime Skelić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovne broj 070-0-Rev-06-001349 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000591 od 6. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćerima Skelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Mirad Suljić advokat iz Zavidovića, podnijela je, 27. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001349 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-
000591 od 6. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-816/00 od 23. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtje tužiteljice Fatime Didić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen dana 24. novembra 1985. godine u Zavidovićima između nje kao kupca i apelantice kao prodavca, a kojim je apelantica prodala tužiteljici svoj suvlasnički dio od ½ na nekretninama pobliže označenim u izreci presude. Tužiteljica je obavezana da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.188,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
3. Odlučujući o žalbi tužiteljice, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000-591 od 6. septembra 2006. godine kojom je tužiteljicinu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je utvrdio da je pravno valjan kupoprodajni ugovor koji su zaključili 24. novembra 1985. godine u Zavidovićima tužiteljica u svojstvu kupca i apelantica u svojstvu prodavca, a kojim je apelantica prodala tužiteljici svoje nekretnine pobliže označene u dispozitivu presude, pa je dosljedno tome apelantica dužna tužiteljici izdati valjanu pravnu ispravu za upis prava vlasništva na tim nekretninama u zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Zavidovićima u roku od 15 dana, u protivnom po isteku tog roka takvo dejstvo će imati presuda.
4. Kantonalni sud je smatrao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da zbog nedostatka u formi i sadržini i zbog nedostatka punomoći navedeni ugovor ne može proizvoditi pravno dejstvo. Kantonalni sud je dalje naveo da u pogledu činjenice da li je tužiteljicin sin mogao da potpiše navedeni ugovor umjesto nje, bez pismene punomoći u tom momentu, Kantonalni sud je smatrao da se u takvoj situaciji treba primijeniti odredbačlana 88. stav 1. ZOO, kojom je određeno da ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja, obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Iz stanja u spisu, cjelokupnog ponašanja tužiteljice tokom parničnog postupka više je nego očigledno da je ona u cijelosti odobrila navedeni ugovor, da se sagalasila sa svim njegovim odredbama, a čak je kao kupac u sudski depozit uplatila i iznos kupoprodajne cijene. Kantonalni sud nije imao dileme da je naveden iugovor valjan i pored činjenice što u momentu njegovog zaključenja punomoćnik kupca (tužiteljice) nije imao pismenu punomoć. Nasuprot stavu prvostepenog suda da zbog nepostojanaj bitnih elemenata u ugovoru isti nije pravno valjan, Kantonalni sud je smatrao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda i da su se ugovoračai saglasili o svim bitnim elementima. Naime, iz ugovora koji su ugovarači nazvali «zapisnik» vidi se da je apelantica prodala tužiteljici svoj suvlasnički dio iza umrlog muža za iznos od 60.000.000 tadašnjih dinara, te da je navedenim ugovorom određen način i dinamika isplate kupoprodajne cijene. Navedeni ugovor je sačinjen i potpisan u prisustvu tri svjedoka. U takvoj situaciji. Kantonalni sud je smatrao da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora (u konkretnom slučaju naziva ugovora) treba primijeniti odredba člana 99. stav 2. ZOO, kojima je određeno da se treba istraživati zajednička namjera ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ZOO. Volja stranaka je jasno izražena (volja da se proda odnosno kupi suvlasnički dio na nekretninama za određeni iznos cijene). Imajući navedeno u vidu, Kantionalni sud je smatrao da, iako je navedeni ugovor označen kao «zapisnik», je pravno valjan i da ima sve elemente ugovora o kupoprodaji nekretnina, jer su se stranke u momentu njegovog zaključenja saglasile o svim njegovim bitnim elementima. Sama činjenica da apelantica (prodavac), bar o tome u spisu ne postoji dokaz, nikada pravno nije pokušala raskinuti navedeni ugovor niti je preduzimala neku pravnu radnju radi njegovog stavljanja van pravne snage, takođe govori u prilog činjenici da je on pravno valjan i da obavezuje obje ugovorne strane. Nasuprot stavu prvostepenog suda koji u činu nepristajanja apelantice da joj se ispalti ugovoreni iznos cijene, da je to dokaz da strane nisu u cijelosti izvršile navedeni ugovor, Kantonalni sud je smatarao da su obje ugovorne strane izvršile u cijelosti navedeni ugovor. Naime, tužiteljica je ušla uposjed kupljenih nekretnina, imala je namjeru da tuženoj isplati ugovoreni iznos cijene u rokovima koji su ugovorom određeni, a s obzirom da je apelantica odbila da primi ugovoreni iznos cijene, Kantonalni sud je smatrao da polaganjem cjelokupnog iznosa, tada ugovorene cijene, u sudski depozit u korist apelantice obje ugovorne strane su izvršele obaveze koje iz ugovora proističu. Kantonalni sud je na kraju konstatovao da je apelanticin problem zbog čega nije htjela da primi ugovoreni iznos cijene, a da pri tom nije tražila poništenje, utvrđivanje ništavosti ili raskid navedenog ugovora. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je uvažio tužiteljicinu žalbu i odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Apelantica je protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000591 od 6. septembra 2006. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-001349 od 16. oktobra 2007. godine reviziju odbio.
6. U obrazloženju presude je Vrhovni sud istakao da navedeni «zapisnik» i po ocjeni Vrhovnog suda ima sve elemente ugovora o prodaji, jer su se strane-tužiteljica (kupac) i apelantica (prodavac) saglasile o bitnim elementima koji su potrebni za zaključenje ugovora prema opštim odredbama ZOO pošto su izrazile volju za zaključenje ugovora naslovljenog kao zapisnik, potvrdivši to svojim potpisima, označile predmet i cijenu stvari koja je predemt prometa, što znači da su ispunjeni opšti uslovi da ugovor ima pravno dejstvo (čl. 26. i 28. ZOO). Vrhovni sud je dalje istakao da, budući da se u konkretnom slučaju radi o prometu nepokretnosti neophodno je ispuniti i uslove propisane posebnim zakonom (lex specialis) a to je Zakon o prometu nepokretnosti koji je bio na snazi u vrijeme sačinjavanja ugovora «zapisnika» od 24. novembra 1985.godine. Članom 9. stav 2. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti je propisano da ugovor kojim se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pisanoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, sa izuzetkom u stavu 4. istog člana, ako je izvršen u cijelosti ili u pretežnom dijelu ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se na ugovoru potpisali, a što je učinjeno u konkretnom slučaju jer su ga potpisala tri svjedoka. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, nije relevantno za ocjenu valjanosti ugovora to što on ne ispunjava uslove iz stava 2. člana 9. navedenog zakona, a pri tom nije relevantno ni da li je ugovor u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunjen. Iz navedenih razloga nije od uticaja na pravilnost odluke drugostepnog suda revizijska tvrdnja da zapisnik odnosno ugovor nije u cijelosti izvršen. Takođe, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud kroz razloge svoje presude ocijenio da je tužiteljica ovlastila svog sina da u njeno ime zaključi i potpiše ugovor od 24. novembra 1985. godine, budući da između njih postoji najbliže srodstvo i da ga je ovlastila za zastupanje i u konkretnom sporu radi utvrđenja valjanosti zaključenog ugovora, što znači da je i time odobrila i konvalidirala sve radnje koje je u njeno ime preduzeo, posebno kada se ima u vidu da je pri zaključenju ugovora zastupan kupac tj. tužiteljica, a ne prodavac tj. apelantica, a koja za sve vrijeme od zaključenja tog ugovora-zapisnika (24. novembra 1985. godine) nije ni tražila utvrđenje ništavosti.
7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Ističe su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje te pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje i imovinu došlo zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje te pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. U vezi sa apelanticinim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović