Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-740/08 (T. S.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-740/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 740/08, rješavajući apelaciju Tome Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tome Simića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 838 od 24. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomo Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Slavko Maksimović advokat iz Bijeljine, podnio je 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 012-0-Gž-07-000 838 od 24. decembra 2007. godine.

2. Žika Mitrović (u daljnem tekstu: tužilac) je 26. marta 1999. godine podnio tužbu protiv apelanta radi smetanja posjeda. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-285/99 od 5. septembra 2000. godine tužba je odbačena kao neblagovremena. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-158/2001 od 18. aprila 2001. godine prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.

3. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje broj 080-0-P-01-000 545 od 26. septembra 2007. godine kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužioca, kojim je tražio da se utvrdi da ga je apelant smetao u mirnom i faktičkom posjedu korištenja jarka za vodu, koji ide međom između nekretnina tužioca i apelanta, na taj način što je apelant krajem februara i tokom marta 1999. godine navedeni jarak zatrpao, te da se apelantu naloži da uspostavi ranije posjedovno stanje.

4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da članom 70. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) je određeno da državinu stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari, a članom 75 stav 1. istog zakona je određeneo da svaki držalac stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanaj ili oduzimanja državine. Na osnovu člana 77. ZOSPO, sudska zaštita od uznemiravanaj odnosno oduzimanja državine može se tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godine dana oda nastalog smetanja. Imajući u vidu da je sam tuženi u prvom odgovoru na tužbu od 29. decembra 1999. godine, dakle neposredno poslije podnošenja tužbe, izjavio da je zatrpavanje kanala izvršio krajem februara ili početkom marta 1999. godine, kao i da na ročištu od 27. avgusta 2007. godine nije bio siguran u tačan datum i godinu kada je zatrpavanje izvršio, to je Osnovni sud je smatrao da je tužiočeva tužba podnesena blagovremeno u zakonom određenim rokovima.

5. Osnovni sud je dalje istakao da je članom 78. ZOSPO određeno da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca, te da je nesporno tokom postupka utvrđeno da je tužilac iskopao predmetni kanal krajem februara ili početkom marta 1999. godine i da ga je tuženi nakon par dana zatrpao. Osnovni sud je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tuženog koji je na ročištu od 27. avgusta 2007. godine istakao da je nesporno da se sa tužiocem dogovorio 1970. godine da se iskopa sporni jarak, ali da to tužilac nije učinio sve do februara 1999.godine, kada je tužilac prvi put i iskopao predmetni kanal tj. da isti nije postojao na licu mjesta od 1970. do 1999. godine, jer je iskaz tuženog u tom dijelu potvrđen iskazima saslušanih svjedoka. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je smatrao da je je na pouzdan način utvrdio da se tužilac do kraja februara ili početkom marta 1999. godine nije nalazio u mirnom faktičkom posjedu korištenja i održavanja spornog jarka za vodu. Naprotiv, tužilac je u naznačeno vrijeme iskopao navedeni kanal koji nije na licu mjesta postojao od 1970. godine pa sve do februara ili marta 1999. godine, pa je tuženi-apelant koristeći se pravom na smaopomoć, imao ovlaštenje da ga zatrpa, što je on nakon par dana i učinio, jer ga je tužilac neovlašteno uznemirio u njegovom posjedu puta kojim je do tada tužilac nesmetano prolazio.

6. Rješenjem Okružnog suda, broj 012-0-Gž-07-000 838 od 24. decembra 2007. godine, uvažena je tužiočeva žalba, a Rješenje Osnovnog suda, broj 080-0-P-01-000 545 od 26. septembra 2007. godine, je preinačeno tako da je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev. Okružni sud je istakao da u konkretnoj pravnoj stvari činjenično stanje je moglo biti utvrđeno jedino iz nespornih navoda stranaka. Iskazi svjedoka koji su pročitani u ovom postupku, i to na izričito insistiranje punomoćnika stranaka, nisu mogli biti od bitnog uticaja na utvrđivanje činjeničnog stanja, jer ovi svjedoci nisu saslušani neposredno pred sudijom koji je donio odluku, te on nije ni mogao valjano ocijeniti njihove dokaze. Međutim, iz stanja spisa, i to konkretno navoda stranaka, moglo se nesporno utvrditi da je tužilac u proljeće 1998. godine prokopao jarak čiji je pravac određen sudskim poravnanjem zaključenim između stranaka 28. maja 1970. godine u predmetu P-499/69 pred Opštinskim sudom u Bijeljini i prikazan tada skicom vještaka geometra Gojka Mijatovića od 28. maj 1970. godine. Cilj kopanja jarka je odvod vode, što je bliže opisano u poravnanju iz 1970. godine. Taj prokopani jarak je tada bi o u dubini od 25 cm, a širini i dužini kako je prkazanao na svici vještaka geometra. Navedeni jarak je neposredno prije zatrpavanja, koje se desilo u periodu navedenom u rješenju, tužilac produbio, nakon čega je tuženi-apelant jarak u potunosti zatrpao. Ove sve činjenice proizlaze iz iskaza tuženog-apelanta datog lično na zapisnik od 29. decembra 1999. godine. To činjenično stanje je potvrdio i punomoćnik tuženog na raspravnom zapisniku od 28. februara 2000. godine.

7. Okružni sud je smatrao da se navedeno može smatrati minimumom nespornih navoda stranaka na osnovu kojih se u smislu člana 125. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) mogla donijeti odluka. To što je tuženi tokom postupka djelimično izmijenio navedene činjenice ne bi se moglo prihvatiti, jer su date kasnije tokom postupka, pa moguće da su usklađene sa interesima tuženog u konkretnom postupku. Prvobitni iskaz je svakako prihvatljiviji kao objektivniji, jer je vremenski bliže predmetnom događaju, pa je i sjećanje tuženog o njima bilo svježije. S druge strane ne mogu se prihvatiti dokazanim tužiočevi navodi koji bi išli preko ovih činjenica, naročito vezanih za dubinu postojećeg jarka, jer osim toga što je on to tvrdio to ničim nije dokazao, a što je bila njegova obaveza u smislu član 123. stav 1. ZPP. Dozvoljena samopomoć tuženog, u smislu člana 76. ZOSPO, se mogla kretati samo u ovlaštenju da kanal zatrpa na ranije postojeću dubinu od 25 cm, a nikako pravo da kanal zatrpa u potpunosti i tako promijeni postojeće posljednje mirno stanje posjeda. S obzirom na navedeno, Okružni sud je smatrao da tužilac ima pravo na posjedovnu zaštitu u skladu sa čl. 77. i 78. ZOSPO na način naveden u dispozitivu rješenja, a u smislu člana 224. stav 1 tačka 5. ZPP.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Ističe da je rješenje Okružnog suda rezultat izvrtanja činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku i potpunog nepoznavanja instituta smetanja posjeda. Pored toga, po apelantovom mišljenju, nejasna je tvrdnja u drugostepenom rješenju da iskazi saslušanih svjedoka «nisu mogli biti od bitnog uticaja», jer se radi o svjedocima koje su predložile parnične stranke, a čiji su iskazi dijametralno suprotni utvrđenjima okružnog suda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje i imovinu došlo zbog toga što je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-740/08 (T. S.) | Sudska praksa | Aktio