Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-285/08 (A. K.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-285/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 285/08, rješavajući apelaciju Asima Katkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Katkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-

000 344 od 29. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-209/07 od 7. septembra 2007. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-23-12-1585/99 od 23. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Katkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 22. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 344 od 29. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-209/07 od 7. septembra 2007. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-12-1585/99 od 23. maja 2007. godine.

2. Apelantu je Rješenjem Službe broj 03-23-12-5563/03 od 22. aprila 2003. godine dodijeljen na korištenje napušteni stan u ulici Londža 92/XV u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je privremeno prestao koristiti Zdravko Vesić, raniji nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava).

3. Služba je donijela Rješenje broj 03-23-12-1585/99 od 23. maja 2007. godine. Navedenim rješenjem Služba je potvrdila da je Zdravko Vesić nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu pripada pravo na vraćanje stana u posjed, a apelant i drugi su obavezani u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazniti stan od lica i stvari i staviti ga na raspolaganje nosiocu stanarskog prava, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 3. st. 1. i

2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98, 18/99, 27/99, 43/99, 38/99 i 56/01) regulirano da se nosioci stanarskog prava i članovi njihovog porodičnog domaćinstva, koji su između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine napustili svoje stanove, prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, smatraju izbjeglicama i raseljenim licima i da imaju pravo na povrat svog stana. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava predmetni stan napustio u navedenom periodu, pa se shodno citiranoj odredbi smatra izbjeglim i raseljenim licem, a samim tim mu pripada i pravo na vraćanje stana u posjed. Dalje je utvrđeno da predmetni stan koristi apelant na osnovu privremenog rješenja Službe broj 03-23-12-5563/03 od 22. aprila 2003. godine. Također, u obrazloženju je navedeno da je apelant 30. aprila 1991. godine stanovao u kući svoga oca u mjestu Sivrino u Općini Vitez, te da mu, u smislu člana 11. stav 3. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao višestrukom korisniku ne pripada pravo na alternativni smještaj.

4. Rješenjem Ministarstva broj 12-23-209/07 od 7. septembra 2007. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Službe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant predmetni stan koristio samo u vidu alternativnog smještaja na period od šest mjeseci po osnovu rješenja Službe od 22. aprila 2003. godine. Osim toga, Ministarstvo je u obrazloženju navelo da se rješenjem prvostepenog organa od 23. maja 2007. godine, kojim je Zdravku Vesiću potvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava, ne može izvesti neko apelantovo pravo, pa i slučaju da se stan vraća vlasniku stana. Shodno tome, Ministarstvo je zaključilo da su apelantovi navodi iz žalbe neosnovani i da ne mogu utjecati na rješavanje ove upravne stvari jer «nije povrijeđen apelantov lični interes zasnovan na zakonu».

5. Protiv rješenja Ministarstva apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je Presudom broj 004-0-U-07-000 344 od 29. oktobra 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Obrazlažući osporenu presudu, Kantonalni sud je naveo da smatra da su oba upravna organa pravilno i zakonito riješila ovu upravnu stvar, te da donošenjem ovakvih rješenja ni prvostepeni organ ni tuženi nisu povrijedili zakon niti apelantov lični interes zasnovan na zakonu. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni organ u provedenom upravnom postupku pravilno utvrdio da je apelant, u skladu sa odredbama člana 11. stav 3. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, višestruki korisnik i da nema pravo na alternativni smještaj. Osim toga, u obrazloženju presude je navedeno da je samo pravo na alternativni smještaj i za apelanta, a i za sve druge korisnike prava na alternativni smještaj, po sili zakona, prestalo 19. maja 2006. godine protekom jedne godine od dana stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova («Službene novine Federacije BiH» broj 28/05). Kantonalni sud je, također, istaknuo da kod apelanta ne postoji nikakav pravni interes za osporavanje prava nosiocu stanarskog prava na povrat predmetnog stana jer, bez obzira na činjenicu da li je nosiocu stanarskog prava potvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu ili nije, apelant je predmetni stan morao napustiti 19. maja 2006. godine, odnosno na dan kada mu je prema zakonu isteklo pravo na alternativni smještaj.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu nije bila data mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku i da na taj način iznese činjenice i okolnosti koje mu idu u prilog, a koje ne idu u prilog tuženom organu, pa je na taj način doveden u podređen položaj i time mu je povrijeđeno pravo na fer i pravično suđenje. Apelant, također, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povredu prava na dom obrazlaže činjenicom da nema pravo na alternativni smještaj: «[...] jer nema gdje živjeti, prijeratni dom [mu] je uništen, nikada nije obnovljen, a [on] je invalid sa teškim invaliditetom.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer mu nije bila data mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku i na taj način iznese činjenice i okolnosti koje mu idu u prilog, a koje ne idu u prilog tuženom organu, pa je na taj način doveden u podređen položaj. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, na osnovu priložene dokumentacije koja mu je dostavljena, zapaža da je apelant imao mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku, predlaže dokaze u istoj mjeri kao i druga stana. Također, Ustavni sud, na osnovu predmetne apelacije i osporenih odluka, osim nezadovoljstva u pogledu odlučenja, nije mogao utvrditi da je apelantu kao stranci u upravnom postupku bilo onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku i da izrazi svoj stav u pogledu činjenica i okolnosti značajnih za razjašnjenje konkretne pravne stvari. Apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo da ravnopravno učestvuje u postupku, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti pred organima uprave i sudom, koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).

10. Dalje, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da mu je zbog toga prekršeno i pravo na mirno uživanje doma iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na mirno uživanje doma, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ili iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na mirno uživanje doma očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-285/08 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio