Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-510/08 (V. D.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-510/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 510/08, rješavajući apelaciju Vlade Džoića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Džoića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 014673 07 Gž od 17. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 014673 03 P od 11. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Džoić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 15. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014673 07 Gž od 17. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014673 03 P od 11. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014673 03 P od 11. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 014673 07 Gž od 17. januara 2008. godine, djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana je da apelantu na ime neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 2.789,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. aprila 2003. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka. Također, odbijen je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je zaključio da su u predmetnom sporu primjenjive odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), jer je odredbom člana 168. stav 4. istog zakona propisano da se taj zakon odnosi i na rješavanje pitanja prava iz radnog odnosa, plaća i drugih naknada pripadnika Oružanih snaga Federacije BiH. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant bio u radnom odnosu u profesionalnoj vojnoj službi kod tužene u spornom periodu, kao i da mu nisu isplaćene plaće za taj period, što je utvrđeno uvidom u Uvjerenje Ministarstva odbrane, Zajedničkog štaba OSBiH, broj 15-
09-16-SL998/96 od 10. novembra 2006. godine, te na osnovu finansijskog vještačenja. Primjenom Privremenog pravilnika o plaćama profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO-a (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik) broj 06-153-3/98 od 21. maja 1998. godine Općinski sud je apelantu dosudio neisplaćene plaće za januar i februar 2001. godine u iznosima koje je utvrdio vještak finansijske struke.
4. Međutim, sud je zaključio da za period od 1. marta do 15. juna 2001. godine apelant nema pravo na punu plaću jer za taj period nije pružio dokaze da je radio u organu tužene, niti da je sa tuženom zaključio sporazum kojim bi mu tužena to pravo priznala. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je općepoznato da je u trećem mjesecu 2001. godine proglašena «Samouprava HRHB», kojim povodom su postrojbe HVO-a istupile iz OSFBiH. Kako je apelant bio pripadnik postrojbe HVO-a, za ostvarivanje pune plaće u ovom periodu morao je, prema stavu Općinskog suda, dokazati da je radio u organu tužene, odnosno Oružanim snagama FBiH, shodno čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da se na apelanta za ovaj period primjenjuje odredba člana 72. stav 3. Zakona o radu FBiH, kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o okolnostima za koje apelant nije kriv, naknada plaće koja mu u ovom slučaju pripada određena je prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora. Općinski sud je, dalje, naveo da apelantu za sporni period pripada naknada plaće u visini najniže plaće propisane članom 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00), odnosno 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
5. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nema pravo na isplatu pune plaće jer u tom periodu nije radio u organu tužene, a sa tuženom nije zaključio nikakav sporazum kojim bi mu tužena to pravo priznala. Kantonalni sud je, također, zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je visinu neisplaćene plaće za januar i februar 2001. godine utvrdio na osnovu finansijskog vještačenja, koji je prihvaćen kao objektivan i dat u skladu sa pravilima struke, a kojem nalazu ni apelant nije prigovorio. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u računskom dijelu za januar i februar 2001. godine, ali ne i za period od 1. marta do 15. juna 2001. godine (period «Samouprave HRHB»).
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant navodi da nije bilo činjeničnog ni pravnog utemeljenja da prvostepeni sud odbije njegov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plaće za period od 1. marta do 15. juna 2001. godine, kao ni da drugostepeni sud odbije njegovu žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude. Apelant navodi da je: «Kantonalni sud paušalno i bez valjane argumentacije prihvatio stajalište prvostepenog suda, [kada je potvrdio] da su sve postrojbe HVO u periodu od 1. marta do 15. juna 2001. godine istupile iz sastava Oružanih snaga FBiH, a povodom proglašenja Samouprave HR HB, konstatujući i to da je u pitanju općepoznata činjenica koja se prema odredbi člana 125. stav 4. ZPP ne treba dokazivati». Apelant smatra da je ovakvo stajalište pravno neprihvatljivo zbog prostog razloga što u vrijeme proglašenja Samouprave HRHB nisu sve postrojbe «istupile iz sastava Oružanih snaga FBiH». Kršenja ostalih prava apelant nije posebno obrazlagao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Kantonalni sud u konkretnim slučajevima pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o apelantovim tužbenim zahtjevima za isplatu neisplaćene razlike naknada na ime regresa i toplog obroka. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se, osim toga, žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Međutim, apelant se paušalno pozvao na kršenje ovih prava jer nije obrazložio u čemu se sastoje navodne povrede tih prava. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović