Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/08 (M. B.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-613/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 613/08, rješavajući apelaciju Mirsada Berkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Berkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-07-
000 113 od 22. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-K-06-000 178 od 29. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Berković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnio je 26. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-07-000 113 od 22. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-K-06-000 178 od 29. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 033-0-K-06-000 178 od 29. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-07-000 113 od 22. novembra 2007. godine, apelant je proglašen krivim što je počinio krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i kažnjen je novčanom kaznom u iznosu od 600,00 KM. Navedenom presudom oštećena M. Č. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je 7. oktobra 2004. godine oko 9,30 sati u ulici Avdage Hasića u Kladnju, nakon što mu je oštećena M. Č. rekla da ne buši rupe za ogradu na zemljištu čije je vlasništvo sporno i nakon što je pokušala da mu otme iz ruku električnu bušilicu i spriječi ga u daljnjem bušenju rupa, apelant je oštećenoj oteo iz ruku bušilicu i udario je borerom bušilice u predio glave. Tom prilikom apelant je oštećenoj nanio lake tjelesne povrede u vidu nagnječno-razderne rane u predjelu iza desnog uha.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je kao dokaze optužbe proveo saslušanje svjedoka-oštećene M. Č., zatim saslušao svjedokinju R. H., neposredno saslušao vještaka sudske medicine dr. Vedu Tuco, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju Policijske uprave Živinice od 7. oktobra 2004. godine, nalaz Poliklinike za radiologiju od 3. jula 2005. godine i druge materijalne dokaze. Kao dokaze apelantove odbrane Općinski sud je saslušao svjedoka S. H. i apelanta u svojstvu svjedoka, pročitao pismene materijalne dokaze koji se odnose na uređenje međe između apelanta i oštećene i druge materijalne dokaze. Na osnovu člana 276. stav 2. tačka e. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), kao dokaz suda proveden je dokaz neposrednog saslušanja još jednog vještaka sudske medicine, dr. Zdenka Cihlarža. Na osnovu provedenih dokaza, koje je sud ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, imajući u vidu i navode iznesene u apelantovoj odbrani, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti u vrijeme, u mjestu i na način opisan u dispozitivu optužnice.
5. Općinski sud je obrazložio da nije mogao prihvatiti kao uvjerljiv iskaz svjedoka apelantove odbrane S. H. imajući u vidu da je iskaz ovog svjedoka o položaju apelanta i oštećene i sudski vještak ocijenio neprihvatljivim s obzirom na lokalizaciju i vrstu povrede oštećene. Osim toga, Općinski sud je ocijenio da je navedeni svjedok bio kolebljiv i nesiguran u svom iskazu, te da je mijenjao svoj iskaz. Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantov iskaz i njegovu odbranu jer je iskaz suprotan dokazima kojima je sud poklonio vjeru u cijelosti. Tokom postupka iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da povređivanje oštećene nije moglo nastati na način kako je to sudu predstavio apelant. Dalje je Općinski sud istakao da se oštećena, kako je tvrdio apelant, nije mogla sama povrijediti silaskom niz stepenice niti samopovređivanjem, jer je to u potpunosti sa sudskomedicinske strane isključio vještak za sudsku medicinu dr. Zdenko Cihlarž. Prema mišljenju spomenutog sudskog vještaka, u navedenom povređivanju u svakom slučaju bi došlo do oštećenja uške, a ne strogo zaušnog dijela. Stoga je Općinski sud ocijenio da je apelant svoju odbranu dao s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Kako je na opisani način apelant svojim radnjama povrijedio oštećenu i kako je kod oštećene uslijed povređivanja nastupila laka tjelesna ozljeda, to je Općinski sud zaključio da se u apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja krivičnog djela lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav
1. KZFBiH.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant žalbom protiv prvostepene presude prvenstveno osporava nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine dr. Zdenka Cihlarža i vjerodostojnost iskaza svjedokinje R. H., navodeći da je prvostepeni sud trebao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine dr. Vede Tuco i iskaz svjedoka S. H., a ako je bio u sumnji koji iskaz da prihvati, trebao je provesti dokaz rekonstrukcije događaja na licu mjesta. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani jer i prema nalaženju tog suda iskazi svjedoka oštećene M. Č. i svjedokinje R. H. su pravilno ocijenjeni. Također, kako je zaključio Kantonalni sud, nalazi i mišljenja oba spomenuta sudska vještaka su usaglašeni u pogledu kvalifikacije tjelesnih povreda oštećene i u pogledu mehanizma povređivanja, dakle, u bitnom dijelu nalazi sudskih vještaka su međusobno saglasni i nisu u suprotnosti jedan sa drugim. Osim toga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je dao valjane razloge zašto prihvata nalaze sudskih vještaka, kao i zašto ne prihvata apelantovu odbranu i iskaz svjedoka S. H. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je za to dao valjane razloge, koje je pravilno ocijenio, pa je apelantova žalba u tom dijelu neosnovana.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno ocijenili dokaze. Prema apelantovom mišljenju, oštećenu je mogao povrijediti samo iz nehata, u kojem slučaju se ne bi radilo o krivičnom djelu koje mu je stavljeno na teret. Zaključak sudova da je apelant konkretno krivično djelo počinio sa eventualnim umišljajem, prema apelantovom mišljenju, nema uporišta niti u jednom izvedenom dokazu. Dalje je naveo da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud trebao provesti rekonstrukciju događaja, kao što je odredio saslušanje sudskog vještaka dr. Zdenka Cihlarža. Nalaz spomenutog sudskog vještaka, prema apelantovom mišljenju, pogrešno je opisao način povređivanja oštećene i suprotan je nalazu drugog sudskog vještaka. Apelant je, također, istakao da je uputio primjedbu na provođenje dokaza saslušanjem svjedokinje optužbe R. H. Navedena svjedokinja je saslušana i u Policijskoj upravi Kladanj i u Kantonalnom tužilaštvu Tuzla, a Kantonalno tužilaštvo nikada u toku postupka nije njen iskaz niti spomenulo apelantovoj odbrani, niti ga je navelo u optužnici. Dakle, propustili su da taj dokaz stave na uvid apelantovoj odbrani, u smislu člana 61. stav
4. ZKPFBiH. Saslušanjem svjedokinje R. H. na glavnom pretresu, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno je njegovo pravo na odbranu, odnosno ravnopravnost stranaka pred sudom. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju povrijeđen zakonski princip in dubio pro reo, da je bez osnova proglašen krivim za djelo za koje nema dokaza da ga je on počinio i da su osporene presude nerazumljive i proturječne same sebi i svojim razlozima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da su mu prekršeni pravo na pravično suđenje zbog nepoštivanja principa ravnopravnosti stranaka pred sudom i pravo na odbranu jer je, usprkos njegovoj izričitoj primjedbi, na glavnom pretresu izveden dokaz saslušanjem svjedokinje R. H. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je navedeni dokaz proveden na glavnom pretresu u prisustvu apelanta i njegovog branioca, te da je navedenu svjedokinju apelant mogao ispitati i njenom iskazu suprotstaviti svoje argumente. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da saslušanje na glavnom pretresu svjedokinje optužbe R. H., koja je ranije saslušana u fazi istrage, a da apelant o tome nije bio obaviješten, prema mišljenju Ustavnog suda ne pokreće pitanje kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku i prava na odbranu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi izneseni u ovom smislu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip in dubio pro reo budući da tužilaštvo pred sudom nije dokazalo da je apelant sa eventualnim umišljajem počinio predmetno krivično djelo. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
12. U vezi sa ostalim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da, izuzev već analiziranih tvrdnji o povredi principa ravnopravnosti stranaka i principa in dubio pro reo, apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav Ustavnog suda u odnosu na navode o nezakonitosti dokaza, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović