Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-685/08 (M. Đ., Ž. Đ., A. R., R. S. i M. S.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-685/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 685/08, rješavajući apelaciju Mitra Đukanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Đukanovića, Živka Đukanovića, Anđelka Radića, Radovana Stevića i Marinka Stevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-06-001 227 od 22. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1868/05 od 28. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-335/05 od 28. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitar Đukanović, Živko Đukanović, Anđelko Radić, Radovan Stević i Marinko Stević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jakub Memić, advokat iz Lukavca, podnijeli su 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001 227 od 22. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1868/05 od 28. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-335/05 od 28. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-335/05 od 28. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1868/05 od 28. juna 2006. godine, obavezan je «Koksno-hemijski kombinat» d.d. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime naknade plaća za period od 1. marta 2002. godine do 1. marta 2005. godine isplati novčane iznose od po 1.080,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od podnošenja tužbe kao i troškove postupka. Ostali dio tužbenog zahtjeva apelanata odbijen je preko dosuđenog iznosa do zahtijevanih iznosa od po 11.147,97 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti bili uposlenici tuženog do maja 1992. godine. Dalje je utvrđeno da su na osnovu rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu apelanti uspostavili radnopravni status kod tuženog tokom 2004. godine. Općinski sud je utvrdio da je tuženi donesenim rješenjima apelantima retroaktivno uspostavio radnopravni status zaposlenika na čekanju posla, počevši od januara 2000. godine na poslovima i radnim zadacima koje su obavljali 1992. godine. Također, Općinski sud je utvrdio da na osnovu navedenih rješenja apelanti nisu bili radno aktivni, da ih tuženi u roku od šest mjeseci nije pozvao na rad, da im nije isplaćivao plaće, niti im je dostavljao obračun plaća.

4. Općinski sud je istakao da je članom 143. stav 3. Zakona o radu propisano da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće koju odredi poslodavac. U skladu sa navedenom zakonskom odredbom, tuženi je donio Odluku broj 21-2/03 od 15. februara 2003. godine, kojom je u članu 3. regulirano da radnicima koji su se zatekli na čekanju na dan stupanja na snagu Zakona o radu i ostali u tom statusu i poslije 5. maja 2000. godine pripada naknada plaće mjesečno u visini od 30,00 KM. Prema članu 2. navedene odluke, ukoliko preduzeće zbog teške ekonomske situacije ne bude u mogućnosti izvršiti ili isplatiti naknadu plaća u visini određenoj u članu 1. odluke, obavezuje se izvršiti obračun naknade plaće koja će se isplatiti kada se za to steknu odgovarajući uvjeti.

5. Općinski sud je, dalje, obrazložio da, budući da je apelantima rješenjima tuženog uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju od januara 2000. godine i da su u tom statusu i u vrijeme donošenja prvostepene presude, na njih se treba primijeniti navedena odluka tuženog. Činjenica da je odluka donesena 2003. godine i da se primjenjuje retroaktivno, prema ocjeni Općinskog suda, ne može biti nepovoljna za zaposlenike jer prema Zakonu o radu od 1999. godine tuženi nije donio nikakvu odluku do 2003. godine o naknadama zaposlenicima na čekanju posla. Općinski sud je, dalje, naveo da, prema nalazu sudskog vještaka finansijske struke, apelantima za utuženi period pripada iznos od 1.080,00 KM (36 mjeseci po 30,00 KM). Općinski sud je obrazložio da je u navedenom iznosu zahtjev apelanata osnovan, a preko navedenog iznosa do traženih po 11.147,97 KM zahtjev apelanata je odbio kao neosnovan. Općinski sud je u obrazloženju istakao da se na zahtjev apelanata, uzimajući u obzir njihov status, ne može primijeniti odredba člana 21. Zakona o radu, kao ni odredba člana 42. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnosti hemije i nemetala u FBiH. Kao razlog za to Općinski sud je naveo da se navedenom odredbom Kolektivnog ugovora, čiji je potpisnik i tuženi, utvrđuje najniža plaća zaposlenika, a ne plaća radnika na čekanju.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da, suprotno tvrdnjama žalbe apelanata, smatra da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Dalje je obrazložio da apelanti nisu dokazali iznijetu pravno relevantnu činjenicu da im za navedeni period pripada 70% plaće od njihove utvrđene plaće. U odnosu na žalbeni navod apelanata da je Upravni odbor tužene 9. marta 1998. godine donio povoljniju odluku o visini naknade zaposlenicima na čekanju, Kantonalni sud je zaključio da navedena odluka ima značaj novog dokaza. Dalje je obrazložio da je navedeni dokaz postojao od ranije, pa su apelanti propustili mogućnost da ga pribave i predlože do zaključenja glavne rasprave.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001 227 od 22. novembra 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su apelantima na ime naknade plaća dosudili navedene novčane iznose na osnovu odluke tuženog o visini naknade radnicima za vrijeme čekanja posla, u skladu sa članom 143. stav 3. Zakona o radu. Kod nespornih činjenica da tuženi apelante nije pozvao na rad i da apelanti nisu ulagali pravna sredstva protiv rješenja tuženog o uspostavi radnopravnog statusa, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani revizijski prigovori pogrešne primjene materijalnog prava. Apelanti su se pozvali na član 69. Zakona o radu, član 42. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnosti hemije i nemetala u FBiH i član 5. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, navodeći da je tuženi konkretnim raspoređivanjem na poslove i radne zadatke apelante stavio u aktivan radni odnos (što podrazumijeva da se ima primijeniti odredba člana 72. Zakona o radu). Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da se navedene odredbe mogu primijeniti samo na zaposlenike koji imaju zaključen ugovor o radu sa poslodavcem i koji su radno angažirani.

8. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da nisu osnovani ni prigovori apelanata da je na osnovu rješenja o uspostavi radnopravnog statusa tuženi zapravo apelante pozvao na rad, budući da im je prestao status zaposlenika na čekanju posla po sili zakona (član 143. stav 4. Zakona o radu). Vrhovni sud je istakao da su, prema navedenoj odredbi zakona, apelanti u statusu čekanja posla mogli ostati najduže do 5. maja 2000. godine i samo do tada su ustvari mogli primati naknadu plaće koju je odredio tuženi kao poslodavac. Međutim, kako predmet tužbenog zahtjeva, kako je zaključio Vrhovni sud, nije upravljen na utvrđenje radnopravnog statusa već isplatu naknade plaća i s obzirom na to da je tuženi učinio nespornim visinu naknade u utuženim periodima, ne može se prihvatiti osnovanom tvrdnja apelanata da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

9. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelanti se žale na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad i naknadu koja minimalno osigurava svim radnicima pristojan život za njih i njihove porodice iz člana 7.(a), (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 5.(e), (i) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Istakli su da je tuženi kao poslodavac svojim odlukama donesenim tokom prvog polugodišta 2004. godine, saglasno rješenjima Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, apelantima ustanovio radnopravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla. Istovremeno, tuženi je navedenim odlukama apelante rasporedio na konkretne poslove i radne zadatke. Apelanti su naglasili da im tuženi nije utvrdio prestanak radnog odnosa zaključno sa 5. majem 2000. godine sa pravom na otpremninu, što je uz poziv na posao bio drugi način rješavanja radnopravnog statusa. Apelanti smatraju da je njihovo raspoređivanje na poslove i radne zadatke značilo da ih je tuženi pozvao na rad, čime su apelanti izgubili svojstvo zaposlenika na čekanju posla. Stoga, kako su apelanti dalje istakli, pripada im naknada plaće u visini najniže propisane plaće kao uposlenicima tuženog, a ne naknada za vrijeme čekanja posla. U odnosu na diskriminaciju u vezi sa pravom na rad, apelanti su istakli da su «lica druge nacionalnosti», da su povratnici i da je povratak na posao minimum zahtjeva da pravo na povratak ne bi bilo iluzorno.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad i uživanje povoljnih uvjeta rada iz člana 7.(a) (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 5.(e), (i) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije. Apelanti smatraju da su diskriminirani kao «lica druge nacionalnosti» i kao povratnici, navodeći da je «povratak na posao minimum zahtjeva da pravo na povratak ne bi bilo iluzorno». Međutim, Ustavni sud zapaža da se, kako je to zaključio i Vrhovni sud, predmet tužbenog zahtjeva koji je rezultirao osporenim odlukama odnosio na isplatu plaća a ne povratak na posao. Kako u vezi sa predmetom o kojem su donesene sudske odluke koje su predmet ove apelacije, isplata naknade, apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 7.(a), (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 5.(e), (i) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-685/08 (M. Đ., Ž. Đ., A. R., R. S. i M. S.) | Sudska praksa | Aktio