Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-773/08 (N. L.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-773/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 773/08, rješavajući apelaciju Nevenke Ločki, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Ločki podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1014/04 od 30. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1974/04 od 17. septembra 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-3793/98 od 14. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Ločki (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1014/04 od 30. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1974/04 od 17. septembra 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-3793/98 od 14. maja 2004. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-3793/98 od 14. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1974/04 od 17. septembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u ulici Kolodvorska broj 13/XII (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u provedenom postupku utvrdila da je apelanticin otac, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, 26. augusta 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Uprava je, također, utvrdila da u zahtjevu za povrat predmetnog stana nisu navedeni članovi porodičnog domaćinstva koji se vraćaju. Dalje je obrazloženo da je apelanticin otac u toku trajanja postupka za povrat stana umro 2. oktobra 2002. godine u Mariboru u Republici Sloveniji. Nakon smrti svog oca, apelantica je 24. aprila 2003. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana navodeći da je bila član porodičnog domaćinstva svog oca. Uprava je, dalje, utvrdila da apelantica od 1985. godine zajedno sa svojim suprugom živi u Saveznoj Republici Njemačkoj. Kao dokaze za to, Uprava je navela i dokumente o pravima iz socijalnog osiguranja koje su apelantica i njen suprug ostvarili u Saveznoj Republici Njemačkoj. Osim toga, Uprava je obrazložila da iz izjava saslušanih svjedoka proizlazi da je apelantica sa suprugom otišla živjeti u Saveznu Republiku Njemačku 1985. godine, a da je povremeno dolazila u Sarajevo u posjetu svom ocu koji je živio sam u predmetnom stanu.
4. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je iz podataka spisa predmeta evidentno da su apelantica i članovi njenog porodičnog domaćinstva, suprug i sin, prestali da neprekidno koriste predmetni stan, pa se, prema ocjeni Ministarstva, predmetni stan ne može smatrati domom apelantice i njene porodice. Ministarstvo je, dalje, obrazložilo da je i sin apelantice i njenog supruga rođen u Saveznoj Republici Njemačkoj 15. maja 1986. godine. S obzirom na to da je apelantica zajedno sa suprugom živjela i boravila u Saveznoj Republici Njemačkoj neprekidno od 1985. godine, prema ocjeni Ministarstva, njihovo eventualno povremeno navraćanje u predmetni stan radi posjete ocu ne može se smatrati trajnim korištenjem predmetnog stana. Ministarstvo je, također, zaključilo da se, prema članu 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), apelantica ne može smatrati izbjeglicom, odnosno raseljenim licem, u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Stoga, prema članu 3. navedenog zakona, kako je zaključilo Ministarstvo, apelantica nema pravo na vraćanje stana u posjed, niti se predmetni stan može smatrati njenim domom, u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Kantonalni sud je Presudom broj U-1014/04 od 30. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu kojom je pokrenula upravni spor protiv drugostepenog upravnog rješenja. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom predmetu sporno pitanje da li se apelantica ima smatrati članom porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu iza smrti nosioca stanarskog prava, njenog oca, i da li, u skladu s tim, u smislu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, ima pravo da se sa svojom porodicom vrati u svoj «dom» prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
6. Kantonalni sud je obrazložio da je u upravnom postupku utvrđeno da apelantica, nakon što je 1982. godine zaključila brak, od 1985. godine živi sa svojim suprugom u Düsseldorfu u Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje je 15. maja 1986. godine rođen njihov zajednički sin. Stoga je apelantici, u skladu sa članom 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, prestalo svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, jer je prestala da trajno stanuje i živi u predmetnom stanu. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Odluka Vrhovnog suda FBiH broj Rev-45/96, na koju se apelantica pozvala u tužbi. Kantonalni sud je istakao da je navedenom odlukom Vrhovni sud izrazio stav u odnosu na nosioce stanarskog prava koji su prestali da koriste stanove prije 30. aprila 1991. godine zbog školovanja, liječenja i drugih opravdanih razloga i koji po prestanku tih razloga nisu mogli da nastave korištenje stanova u vremenu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine zbog ratnih događanja u BiH, nego su ostali u mjestu boravišta i u tom mjestu stekli status izbjeglice. Međutim, kako je dalje istakao Kantonalni sud, u predmetnoj upravnoj stvari se ne radi o takvom slučaju. U konkretnom slučaju odlučna činjenica za povrat stana je činjenica trajnog življenja i stanovanja u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava na dan 1. april 1992. godine, a koja u konkretnom slučaju nije utvrđena. Zbog toga, kako je naveo Kantonalni sud, nije od utjecaja činjenica da je apelantica povremeno dolazila u stan i da su apelantica i njena porodica prijavljeni na adresi predmetnog stana. Apelantica ni 1. aprila 1992. godine kao ni u času smrti nosioca stanarskog prava nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da su upravna rješenja donesena na pravilan i zakonit način.
7. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u upravnom postupku i u postupku upravnog spora pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Posebno je naglasila da se u Saveznoj Republici Njemačkoj nalazila privremeno, a ne trajno, gdje je njen suprug bio na privremenom radu. Osim toga, apelantica je istakla da nije pravilno ocijenjen dokaz – potvrda KJSP «Sarajevostan» od 23. maja 2003. godine, iz koje se vidi da su 27. novembra 1987. godine apelantica, njen suprug i sin bili članovi porodičnog domaćinstva njenog oca, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, prema njenom mišljenju, iz potvrde o popisu stanovništva Federalnog zavoda za statistiku od 26. maja 2003. godine evidentno je da je prilikom popisa stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine apelantica upisana u Općini Novo Sarajevo na adresi predmetnog stana.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na poštivanje doma (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i nadležni upravni organi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na poštivanje doma, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović