Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-948/08 (M. B.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-948/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 948/08, rješavajući apelaciju Mate Brajkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Brajkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-GŽ-07-000 493 od 18. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mato Brajković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-GŽ-07-000 493 od 18. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Široki Brijeg) broj P:302/05 od 13. jula 2007. godine obavezno je «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 1.792,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. augusta 2005. godine, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,40 KM. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu iznosa preko dosuđenog.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da se 5. novembra 2004. godine u Posušju, na sjevernoj zaobilaznici, dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali Ranko Čolak, koji je upravljao vozilom u apelantovom vlasništvu, i Marinko Bakula (u daljnjem tekstu: osiguranik tuženog), koji je upravljao svojim vozilom BMW, koje je bilo osigurano od autoodgovornosti kod tuženog. Osiguranik tuženog je vozio svojom desnom stranom i dopuštenom brzinom za naseljeno mjesto (pod utjecajem alkohola 2,04 g/kg) i tom prilikom je ispred sebe vidio apelantovo vozilo kojim je upravljao Ranko Čolak (pod utjecajem alkohola od 2,67 g/kg), koji se polukružno okretao pokušavajući da pređe iz svoje trake u traku kojom se osiguranik tuženog kretao. Na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke, utvrđeno je i da je apelantovo vozilo u toku sudara bilo ukošeno, iz čega proizlazi da osiguranik tuženog nije završio radnju uključivanja u traku kojom se osiguranik tuženog već od prije propisno kretao.
4. Općinski sud je, dalje, naveo da je osiguranik tuženog odgovoran za nastanak saobraćajne nesreće u omjeru 30% jer je, iako se kretao propisno, olako držao da do nesreće neće doći i da će vozač apelantovog vozila pravovremeno završiti radnju uključivanja u njegovu traku, te nije na vrijeme reagirao. S druge strane, Općinski sud je naveo da je vozač apelantovog vozila odgovoran za nastanak nezgode u omjeru od 70% zbog činjenice da se u alkoholiziranom stanju polukružno okretao na cesti i tako mijenjao prometnu traku, a iz takve pozicije mogao nesmetano primijetiti vozilo osiguranika tuženog. Općinski sud je naveo i da je vozač apelantovog vozila bio dužan uvjeriti se da predmetnu radnju može izvršiti bez opasnosti za druge sudionike u saobraćaju ili imovinu, te vodeći računa o položaju vozila osiguranika tuženog, brzini i smjeru kretanja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, shodno odredbama člana 178. stav 2. a u vezi sa članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je regulirano pitanje naknade štete, donio navedenu presudu.
5. Protiv navedene presude žalbe su Kantonalnom sudu izjavili i apelant i tuženi. Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Gž-07-000 493 od 18. januara 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio, a žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Kantonalni sud je preinačio presudu i u dijelu o troškovima postupka tako što je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 430 KM.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba tuženog osnovana jer iz činjenica predmeta proizlazi da se osiguranik tuženog kretao propisno, odnosno svojom desnom trakom i dopuštenom brzinom za naseljeno mjesto (38 km/h), u čemu nema protivpravnosti niti krivnje za saobraćajnu nesreću. Kantonalni sud je obrazložio da se, nasuprot navedenom, vozač apelantovog vozila polukružno okretao na cesti i uključivao u traku u kojoj se već propisno kretao osiguranik tuženog, pa mu je na taj način oduzeo prednost i izazvao saobraćajnu nesreću. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je navedeno ponašanje vozača apelantovog vozila u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom saobraćajne nesreće, te je, na osnovu odredbi člana 178. stav 1. ZOO-a, odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u načinu na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje, odnosno u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno izvedenom zaključku u vezi sa isključivom odgovornošću vozača apelantovog vozila. Apelant navodi da je netačna konstatacija Kantonalnog suda da je prvostepeni sud pogrešno procijenio saobraćajnu situaciju jer tu situaciju nije ocijenio sud već da je to uradio vještak saobraćajne struke.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je također neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović