Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/08 (S. G.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-949/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 949/08, rješavajući apelaciju Slavka Gunjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Gunjaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
06-000 571 od 18. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P.3550/04 od 11. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Gunjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000 571 od 18. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.3550/04 od 11. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.3550/04 od 11. novembra 2005. godine obavezan je apelant da S. L. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime uloženih sredstava za adaptaciju stana isplati iznos od 6.567 KM i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.853,40 KM, a preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 433 KM je odbijen.
3. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na stanu u ulici Samira Frašte broj 13/8, koji mu je dodijelilo «Oslobođenje» Sarajevo, i da je navedeni stan napustio nakon početka ratnih sukoba u BiH. Navedeni stan je, nakon što ga je u toku rata i neposredno nakon okončanja rata koristilo više lica, dodijeljen tužitelju i on ga je koristio na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana sa Stambenim fondom Grada Sarajeva. Budući da stan nije bio uvjetan za stanovanje (oštećenja od granatiranja i dotrajalost uslijed starosti), tužitelj je prije useljenja izvršio adaptaciju u koju je uložio 9.350 KM. Nakon što je apelantu u postupku povrata vraćen predmetni stan, tužitelj je deložiran, pa je podnio predmetnu tužbu radi naknade sredstava u iznosu od 7.000 KM uloženih u adaptaciju predmetnog stana.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo i da je u postupku pred tim sudom kao dokaz predložena i korištena dokumentacija iz vanparničnog postupka, koji je tužitelj vodio radi osiguravanja dokaza radi procjene vrijednosti uloženih sredstava u adaptaciju. U navedenom postupku je izvršeno i građevinsko vještačenje putem sudskog vještaka građevinske struke, koji je u predmetnom postupku ispitan kao svjedok. S tim u vezi, utvrđeno je da predmetni stan nije bio uvjetan za stanovanja, zbog čega je tužitelj i izvršio adaptaciju u vrijednosti od 9.350 KM, te je na ročištu u konkretnom predmetu navedeni vještak (u ovom slučaju svjedok) dao iskaz u vezi sa visinom troškova i razlučio koji se radovi odnose na nužne i korisne troškove, a koji na luksuzne. Općinski sud je utvrdio da je iznos koji je utrošen za nužne radove 6.567 KM, dok se preostali iznos odnosio na luksuzne radove.
5. Dalje, Općinski sud je naveo da je članom 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da «osoba čije je stanarsko pravo prestalo po članu 2. ovog zakona a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nositelja stanarskog prava prema važećem zakonu o obligacionim odnosima». Kako je u konkretnom slučaju tužitelj potraživao iznos od 7.000 KM, a u postupku je utvrđeno da je vrijednost nužnih radova iznosila 6.567 KM, Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju naknadi iznos od 6.567 KM, dok je dio zahtjeva u iznosu od 433 KM odbio kao neosnovan.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-06-000 571 od 18. januara 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da tužitelju ne pripada pravo na naknadu nužnih troškova od apelanta već da naknadu tih troškova može tražiti samo od nadležnog organa ili davatelja stana na korištenje. Kantonalni sud je naveo da se, s tim u vezi, Općinski sud pravilno pozvao na član 18a. Zakona i pravilno zaključio da tužitelj ima pravo na povrat uloženih nužnih sredstava od apelanta kao ranijeg nositelja stanarskog prava. Dalje, Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan navod da je tužitelj mogao tražiti naknadu spornih troškova od nadležnog organa ili davatelja stana na korištenje a ne od apelanta, ali da taj sud, s tim u vezi, podsjeća da bivši nositelj stanarskog prava (u ovom slučaju apelant), shodno odredbama člana 18. stav 2. Zakona, u vezi sa Zakonom o obligacionim odnosima, ima pravo tražiti od nadležnog organa ili davatelja stana na korištenje naknadu sredstava koje je isplatio na osnovu člana 18a. Zakona.
8. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani navodi da prvostepeni sud nije mogao ocijeniti nalaz vještaka Mevludina Zečevića koji je dat u postupku osiguravanja dokaza po tužiteljevom prijedlogu. Naime, Kantonalni sud je naveo da Mevludin Zečević u konkretnom postupku nije imao ulogu vještaka već svjedoka čiji su iskaz i pismeni nalaz i mišljenje iz vanparničnog postupka provedeni uz saglasnost obje parnične stranke na pripremnom ročištu, čemu se apelant u toku cijelog postupka nije protivio. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i navod da taj sud nije prihvatio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza-uviđaj na licu mjesta, i da nije odlučio o apelantovom prijedlogu za uvođenje u parnicu DP «Oslobođenje» kao umješača. Kantonalni sud je naveo da apelant, nakon što je otvoreno pripremno ročište, nije predlagao spomenute dokaze tako da ti dokazi nisu mogli ni biti provedeni. Kantonalni sud je obrazložio i da su neosnovani navodi da se taj sud «morao neposredno uvjeriti da sporni radovi nikada nisu obavljeni» budući da je tu tvrdnju, shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku, apelant trebao dokazati u toku parničnog postupka, što nije učinio.
9. Apelant smatra da su mu navedenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza navodeći da sud nije izašao na lice mjesta, mada je, kako tvrdi apelant, to tražio u toku cijelog postupka, a posebno što su nalaz i mišljenje vještaka «osporili drugi svjedoci», i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je sud dopustio vještaku da «umjesto njega presuđuje» bez primjene relevantnih zakonskih odredbi prema kojima od momenta kada nositelj stanarskog prava napusti stan za stan odgovara njegov davatelj, odnosno nadležni organ.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog proizvoljne ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način povrijeđeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović