Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-951/08 (P. M.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-951/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 951/08, rješavajući apelaciju Pere Matkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Matkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-123/05 od 12. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-

44/05 od 10. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Matković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001428 od 8. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-123/05 od 12. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-44/05 od 10. augusta 2005. godine.

2. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju 20. augusta 2005. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1841/05. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1841/05 od 21. decembra 2006. godine, kojom je apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Općinskog suda broj P-44/05 od 10. augusta 2005. godine odbacio zbog toga što je preuranjena, budući da je u vrijeme donošenja odluke postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom bio okončan Presudom broj Gž-123/05 od 12. juna 2006. godine, ali je postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) još bio u toku. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-001428 od 8. januara 2008. godine reviziju odbacio zbog formalnih razloga.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. U ponovljenom postupku, Presudom Općinskog suda broj P-44/05 od 10. augusta 2005. godine odbačena je apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio da sud utvrdi da je apelant isključivi zakonski nasljednik pok. Luke Matkovića (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) na nekretninama (kuća, zgrada i njiva) pobliže označenim u navedenoj presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i da se izvrši poništenje Rješenja Općinskog suda broj O-9/02 od 1. februara 2002. godine. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Ivo Matković (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje sporne nekretnine. Apelant je obavezan da tuženom plati troškove postupka u iznosu od 1.056,00 KM u roku od trideset dana po pravomoćnosti presude.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je utvrđeno da je apelant, na osnovu odluke donesene u ostavinskom postupku koji je vođen 1958. godine nakon smrti apelantovog prednika, već jednom naslijedio predmetne nekretnine zajedno sa svojom majkom i bratom po 1/3, nakon čega su izvršeni upisi u zemljišne knjige sva tri nasljednika u označenim nasljednim dijelovima. Nakon toga, apelant i ostali nasljednici su 1965. godine prodali dio naslijeđenih nekretnina – njivu, trećem licu, dok su 1970. godine okućnicu sa starom kućom prodali apelantovoj sestri i zetu (koji su i upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici), što je utvrđeno i Presudom Općinskog suda u Bosanskom Šamcu broj P-

121/80 od 1. jula 1980. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da, kako su predmetne nekretnine već bile predmet ostavinskog postupka i raspravljene su odlukom o nasljedstvu iz 1958. godine, kada ih je apelant i naslijedio, navedene nekretnine se ne mogu ponovno raspravljati niti apelant može ponovno iste nekretnine naslijediti. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o novopronađenoj imovini već o presuđenoj stvari.

6. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena predaja predmetnih nekretnina u posjed apelantu, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98) propisano da se pravo vlasništva na nekretninama, koje je preneseno pravnim poslom, stječe upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan (savjesnost se pretpostavlja). Općinski sud je naveo da nema dvojbe da su prethodno navedena lica nakon prodaje predmetnih nekretnina od apelanta i sunasljednika upisana kao vlasnici u zemljišnim knjigama i da su bili savjesni stjecatelji tih nekretnina, koje od 1982. godine u savjesnom faktičkom posjedu drži tuženi. Stoga je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.

7. Apelant je protiv navedene presude izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Gž-123/05 od 12. juna 2006. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbačen odbio tužbeni zahtjev. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantova žalba osnovana u dijelu u kojem je prvostepeni sud odbacio dio tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je naveo da je članom 242. Zakona o nasljeđivanju propisano da ako po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju neko lice koje nije učestvovalo u ostavinskom postupku polaže pravo na zaostavštini (u ovom slučaju tuženi) sud neće ponovno raspravljati zaostavštinu već to lice svoje pravo može ostvariti u parnici. Slijedom toga, prvostepeni sud je, prema utvrđenju Kantonalnog suda, pogrešno primijenio odredbu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku jer je odbacio taj dio tužbenog zahtjeva kao presuđenu stvar a bio je dužan donijeti odluku o osnovanosti tog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da iz spisa predmeta i provedenih dokaza, prema ocjeni tog suda, proizlazi da je predmetni dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan budući da su odredbama čl. 51. i 75. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisani načini prestanka prava vlasništva i posjeda. Pri tom je Kantonalni sud naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant 1958. godine naslijedio predmetne nekretnine koje je 1970. godine prodao, čime je izgubio pravo vlasništva. Navedeno je i da predmetne nekretnine od 1982. godine u faktičkom, savjesnom posjedu drži tuženi, koji je unuk apelantovog prednika, a koje je tuženi 2002. godine i naslijedio.

9. Osim toga, navedeno je da je nesporno da apelant nije isključivi zakonski nasljednik apelantovog prednika jer tuženi kao unuk apelantovog prednika, shodno odredbama člana 11. a u vezi sa članom 10. Zakona o nasljeđivanju, prema pravu predstavljanja prvog nasljednog reda, također polaže pravo na predmetne nekretnine. S tim u vezi, navedeno je da je neosnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud nepravilno i pogrešno utvrdio činjenično stanje jer apelant tokom postupka ničim nije dokazao niti je predlagao dokaze na osnovu kojih bi bio upisan kao vlasnik u javne knjige po osnovu pravnog posla. Nasuprot tome, prema navodima Kantonalnog suda, iz materijalnih dokaza u spisu, a u smislu člana 242. Zakona o nasljeđivanju, te iz provedenih dokaza u prvostepenom postupku, proističe da apelant nije dokazao svoje jače pravo jer je Rješenjem broj O-9/02 od 1. februara 2002. godine predmetna nekretnina predata tuženom po osnovu nasljeđivanja.

10. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-001428 od 8. januara 2008. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu budući da je vrijednost konkretnog spora 1.100 KM, a, prema mišljenju Vrhovnog suda, odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.

11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer su, prema apelantovom mišljenju, sudovi morali, shodno odredbama člana 242. Zakona o nasljeđivanju, rješenje iz ostavinskog postupka ukinuti u cjelini ili ga djelimično izmijeniti. Apelant navodi da se iz spisa ostavinskog postupka može zaključiti «da je apelant jedini nasljednik i to po pravu predstavljanja iako su još uvijek živi nasljednici prvog nasljednog reda iza ostavitelja, u koje spada i apelant».

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 1841/05 od 21. decembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv Presude Općinskog suda broj P:44/05 od 10. augusta 2005. godine, jer je pred Kantonalnim sudom u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda već bila donesena odluka o žalbi, protiv koje je apelant izjavio reviziju. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001428 od 8. januara 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Gž-123/05 od 12. juna 2006. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedena presuda Kantonalnog suda bila donesena nakon što je apelant podnio prvobitnu apelaciju a prije nego što je Ustavni sud odlučio o toj apelaciji, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-951/08 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio