Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-958/08 (D. D.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-958/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 958/08, rješavajući apelaciju Dragomira Dumića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Dumića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Kž-07-000 od 22. januara 2008. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-

0-K-06-000 120 od 19. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Dumić (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Bijeljine-branitelj optuženog Race Simića, podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Kž-07-000 od 22. januara 2008. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-K-

06-000 120 od 19. novembra 2007. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je 7. aprila 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 14. aprila 2008. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-K-06-000 120 od 19. novembra 2007. godine određeno je da se apelantu na ime naknade za odbranu Race Simića optuženog za počinjeni ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao zakon BiH- isplati iznos od 57.380 KM za izvršene radnje i troškove pobliže navedene u rješenju.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da su troškovi obračunati prema članu 14. Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata RS od 23. novembra 2000. godine («Službeni glasnik RS» broj 45/00) kojim je propisano da vrijednost boda iznosi 2 KM. Navedeno je i da se iznosi iz tač. 1. i 11. troškovnika na osnovu tarifnog broja 11 povećavaju za 100% za prisustvo na glavnim pretresima ali ne za putne troškove i odsustvo iz kancelarije. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da se prema tarifnom broju 9 nagrada od 25% uračunava na iznos za prisustvo na pretresu i raspravi ali ne za putne troškove i odsustvo iz kancelarije. Imajući u vidu broj održanih rasprava i ostale troškove pobliže navedene u rješenju, Osnovni sud je utvrdio da apelantu treba isplatiti iznos od 57.380 KM.

4. Protiv navedenog rješenja žalbe su Apelacionom sudu izjavili i apelant i Tužiteljstvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo). Rješenjem broj 097-0-Kž-07-

000 od 22. januara 2008. godine žalba apelanta je odbijena a žalba Tužiteljstva uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako što je utvrđeno da se apelantovom branitelju na ime nužnih izdataka i nagrade treba isplatiti iznos od 37.544 KM.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je neosnovana apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije mogao primijeniti Tarifu iz 2000. godine već da je morao primjenitit Tarifu iz 2005. godine. Naime, Apelacioni sud je obrazložio da se Tarifa iz 2000. godine primjenjuje u Brčko Distriktu nakon Naloga Supervizora za Brčko Distrikt od 15. jula 2003. godine kojim je naloženo da se od dana donošenja tog naloga niti jedan novi entitetski zakon, uključujući izmjene postojećih entitetskih zakona, neće više primjenjivati u Brčko Distriktu ukoliko ih Skupština Brčko Distrikta ne usvoji kao zakone Brčko Distrikta. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao primijeniti Tarifu iz 2005. godine («Službeni glasnik RS» broj 68/05) jer bi to bilo u suprotnosti sa navedenim nalogom Supervizora, te da je isti stav u pogledu primjene advokatskih tarifa nakon donošenja Naloga Supervizora zauzeo i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 1365/05 od 6. novembra 2006. godine.

6. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je osnovan žalbeni navod Tužiteljstva da je prvostepeni sud, nepravilno po više osnova, apelantu dosudio nagradu zbog odsustva iz advokatske kancelarije, te da mu je dosudio nagradu u većem iznosu nego što to advokatu pripada prema primijenjenoj važećoj Tarifi. Apelacioni sud je naveo da se shodno odredbi tarifnog broja 9 naknada koja se odnosi na sate odsustvovanja iz advokatske kancelarije mogla dodijeliti samo u odnosu na odsustvovanje zbog prisustva raspravi ili pretresu a ne i zbog odustvovanja zbog putovanja do mjesta sjedišta suda kako je nepravilno učinio prvostepeni sud. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da je nepravilno apelantu priznata naknada za prisustvo na 38 pretresa iako je u predmetnom postupku održano 37 pretresa. Nadalje, Apelacioni sud je obrazložio da apelantu ne pripada ni nagrada za izdatke koji nisu bili nužni, niti je pravilan procenat uvećanja tarifnih stavki za 100% jer imajući u vidu težinu i složenost konkretnog predmeta, broj optuženih i svjedoka, te mogućnost postojanja i težih i složenijih krivičnih predmeta, apelantu pripada pravo na uvećanje tarifnih stavki od 70%.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog propisa. Naime, apelant smatra da sudovi nisu trebali primjeniti Tarifu iz 2000. godine već Tarifu iz 2005. godine budući da je «Tarifa iz 2000. godine neprimjenjiva, dekadentna i prevaziđena n ovim odredbama ZKP-a.» Apelant navodi da je noveliranim odredbama ZKP-a uvedeno niz novih inistituta u odnosu na prethodni ZKP pa da je zbog toga nemoguća primjena Tarife iz 2000. godine. Nadalje, apelant navodi da je članom 5. Tarife iz 2005. godine predviđeno da «advokat ima pravo na pružanje pravne pomoći u Federaciji BiH, RS, pred Sudom BiH i u inostranstvu državljanima RS i BIH ili pravnom licu koje ima sjedište na teritoriji RS, Brčko Distrikta i BiH, da izabere i zahtijeva naknadu troškova i nagradu po ovoj tarifi ili po tarifi kojom mu je određena nagrada i naknada troškova za rad advokata u Federaciji BiH.» te da i iz tog razloga nije bilo moguće primjeniti staru Tarifu. Apelant također smatra da je pozivanjem sudova na odluku Ustavnog suda BiH broj AP 1365/05 od 6. novembra 2006. godine ne može biti zauzet sudski stav i praksa jer se ta apelacija u bitnom razlikuje od konkretne i jer se odnosi na sasvim drugu vrstu predmeta i postupanje po njemu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog propisa, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je ovo isto pravno pitanje već riješio u odluci broj AP 1365/05 (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 9/07) te da su neosnovani navodi apelanta da sudovi tu odluku Ustavnog suda nisu mogli primijeniti u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-958/08 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio