Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1190/08 (Z. M.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1190/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1190/08, rješavajući apelaciju Zdravke Makivić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravke Makivić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 632 od 25. januara 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2303/01 od 14. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-32/00 od 25. septembra 2000. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravke Makivić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 632 od 25. januara 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2303/01 od 14. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-32/00 od 25. septembra 2000. godine u odnosu na pravo iz člana 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravka Makivić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Isaković-Barišić iz Sarajeva, podnijela je 21. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 632 od 25. januara 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2303/01 od 14. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-32/00 od 25. septembra 2000. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 29. aprila 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelantica je 16. maja 2008. godine dostavila dopunu apelacije.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-32/00 od 25. septembra 2000. godine usvojen je tužbeni zahtjev Nikole Gavrića i Nenada Gavrića (u daljnjem tekstu: tužitelji), kojim je traženo da se utvrdi da Ugovor o poklonu koji je zaključen između Dragutina Gavrića (u daljnjem tekstu: apelanticin prednik) kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca, ovjeren pod brojem Ov. 404/07, ne proizvodi pravno djelovanje, odnosno da je ništavan i da je apelantica dužna da prizna i trpi da se zaostavština apelanticinog prednika u predmetu Osnovnog suda broj O-348/88 mora raspraviti prema Zakonu o nasljeđivanju. Presudom je apelantica obavezana da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.125 KM.

3. U postupku je utvrđeno da je apelanticin prednik sačinio više darovnih ugovora, između ostalih i ugovor koji je zaključen 24. februara 1987. godine. Navedenim darovnim ugovorom apelanticin prednik je apelantici (svojoj kćerki) darovao nekretnine pobliže označene u presudi (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Navedeni ugovor je u Osnovnom sudu ovjeren 5. marta 1987. godine pod brojem 404/87. Dalje, na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra utvrđeno je da je apelanticin prednik u vrijeme potpisivanja darovnih ugovora bio u psihički izmijenjenom stanju u smislu razvijenog psihoorganskog sindroma kao posljedice dugogodišnje bolesti srca i ateroskleroze. Utvrđeno je da je navedena izmjena psihičkog stanja evidentirana kao senilna demencija, te da je sposobnost shvatanja djela i upravljanja postupcima bila bitno smanjena.

4. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelanticin prednik nije bio poslovno sposoban za zaključenje predmetnog ugovora. Osnovni sud je naveo da je članom 56. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelanticin prednik nije imao poslovnu sposobnost, Osnovni sud je utvrdio da su se stekli svi potrebni uvjeti za proglašavanje ništavnim tog ugovora.

5. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je, nakon održane rasprave, donio Presudu broj Gž-2302/01 od 14. decembra 2004. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je, također, obavezao apelanticu da tužiteljima naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 275 KM.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u spis Osnovnog suda broj P-648/89 utvrđeno da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Naime, Okružni sud je obrazložio da je u navedenom predmetu vođen parnični postupak povodom tužbe tužitelja protiv apelantice i Ranka Gavrića radi utvrđenja da su tužitelji isključivi vlasnici na nekretnini pobliže označenoj u toj presudi (koja predstavlja dio spornih nekretnina), na osnovu naslijeđa iza svog oca Vlade Gavrića, sina apelanticinog prednika, i da se taj dio nekretnina izdvoji iz ostavinske mase apelanticinog prednika u predmetu Osnovnog suda broj O-348/88 u korist tužitelja. Dalje, Okružni sud je naveo da je članom 333. Zakona o parničnom postupku propisano da bi stvar bila pravosnažno presuđena potrebno je postojanje identiteta stranaka, zahtjeva i činjeničnog stanja i da svi ovi uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da u konkretnoj stvari postoji identitet stranaka ali ne postoji identitet tužbenog zahtjeva (predmet tužbenog zahtjeva u ranijoj parnici je utvrđivanje prava vlasništva, a u konkretnoj parnici utvrđivanje ništavnosti ugovora o poklonu), niti postoji identitet činjeničnog stanja u dva navedena postupka.

7. U vezi sa žalbenim prigovorom vezanim za nalaz vještaka neuropsihijatra, Okružni sud je naveo da su parnične stranke primile nalaz vještaka 8. februara 2000. godine i 19. jula 2000. godine i da na navedeni nalaz nisu imali primjedbi ni tužitelji ni apelantica, iako su imali mogućnost za ulaganje prigovora i pismeno i usmeno na raspravama. Okružni sud je naveo i da su apelanticini navodi paušalni jer apelantica nije navela niti jednu činjenicu ni dokaz koji bi doveo u pitanje nalaz vještaka. Osim toga, Okružni sud je naveo da, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, iz nalaza vještaka proizlazi da je na otpusnoj listi Medicinskog centra Derventa od 16. septembra 1978. godine konstatirano da se kod apelanticinog prednika radi o uznapredovanoj demenciji nekritičkog ponašanja i da se radi o oboljenju koje se razvija u dugom vremenskom periodu, te da je, stoga, u vrijeme zaključenja spornog darovnog ugovora njegova sposobnost shvatanja djela i upravljanja postupcima bila bitno smanjena. Osim toga, Okružni sud je naveo da je članom 52. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/96) propisano da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost, te da poslovna sposobnost ne mora biti oduzeta nekom licu od nadležnog organa da bi se smatralo da je to lice poslovno nesposobno. Okružni sud je naveo i da je neosnovan žalbeni prigovor da je tužba neblagovremeno podnesena budući da za utvrđenje ništavnosti ugovora nije propisan zakonski rok zastare.

8. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 632 od 25. januara 2008. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je za postojanje presuđene stvari potrebno da se kumulativno ispune tri uvjeta: identitet stranaka, zahtjeva i činjeničnog osnova. Kako u konkretnom slučaju osim identiteta stranaka nema drugih podudarnosti konkretnog spora i pravosnažno okončanog spora pod brojem P-648/89, o čemu je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud dao jasne i prihvatljive razloge, to je Vrhovni sud navedene razloge i mišljenje u potpunosti prihvatio kao svoje. Dalje, Vrhovni sud je naveo da okolnost da je apelanticin prednik istovremeno zaključio više darovnih ugovora sa drugim nasljednicima nije od utjecaja na rješenje konkretnog spora budući da ti drugi ugovori nisu predmet konkretnog spora.

9. Dalje, Vrhovni sud je naveo i da je vještak neuropsihijatar konstatirao da se radi o demetio senilis i da je apelanticin prednik u vrijeme zaključenja ugovora bio u stanju bitno smanjene sposobnosti shvatanja djela i upravljanja postupcima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je vještak na drugom mjestu u svom nalazu naveo da je apelanticin prednik «u vrijeme potpisivanja ugovora pokazivao znake izmijenjenog psihičkog stanja u smislu demencije vjerovatno blažeg stepena» ne znači da je time zaključio da je apelanticin prednik bio poslovno sposoban. Pri tom je Vrhovni sud naveo da, kada se ima u vidu cijeli nalaz vještaka, navod «blažeg stepena» je korišten da bi se stanje apelanticinog prednika u vrijeme zaključenja ugovora uporedilo sa stanjem koje je konstatirano na otpusnoj listi od 16. septembra 1978. godine, a ne da bi se tvrdilo da se kod darodavca radi o blažem stepenu demencije koja nije utjecala na njegovu moć rasuđivanja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelanticinoj tvrdnji, apelanticinog prednika ne čini poslovno sposobnim okolnost što odlukom nadležnog organa i u određenom postupku nije lišen poslovne sposobnosti.

10. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelantica smatra da je nalaz vještaka neuropsihijatra utemeljen na nalazu ljekara-hirurga koji nije kompetentan za davanje mišljenja o psihičkom stanju pacijenta niti davanje neuropsihijatrijskih dijagnoza. Apelantica smatra da su sudovi morali pribaviti i mišljenje drugog vještaka neuropsihijatra kako bi utvrdili pravo činjenično stanje i materijalnu istinu, te, da su pravilno utvrdili činjenice, ispostavilo bi se da je apelanticin prednik bio ograničeno poslovno sposoban.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (...) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (...)

I. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

II. Pravo iz člana 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima-dopustivost ratione materiae

17. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava iz člana 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da spomenuta Deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima ratione materiae nedopuštena, u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda. Osim toga, pravo na imovinu koje je zagarantirano članom

17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, suštinski je na isti način zagarantirano i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a Ustavni sud je navode o kršenju tog prava već razmotrio.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1190/08 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio