Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1331/08 (Ž. S.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1331/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1331/08, rješavajući apelaciju Željke Savić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željke Savić podnesena zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2548/02, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željka Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 7. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
2548/02.
2. Apelantica je 14. novembra 2002. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu kojom je tražila da taj sud utvrdi da je ništavan ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Banjoj Luci, ulica Zmaja Ognjenog Vuka broj 19, površine 48 m², koji je zaključen između Kliničko-bolničkog centra Banja Luka kao prodavca i Milana Crnomarkovića kao kupca. Apelantica je zatražila i da sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio tuženima otuđenje predmetnog stana do okončanja postupka. Tužba je zavedena pod brojem P-2548/02.
3. Osnovni sud je 22. novembra 2002. godine zatražio od apelantice da dostavi punomoć za zastupanje za advokata koji je u njeno ime podnio tužbu. Punomoć je dostavljena Osnovnom sudu 27. novembra 2002. godine. Nakon toga je Osnovni sud 11. decembra 2002. godine dostavio tužbu na odgovor tuženima, Kliničko-bolničkom centru i Milanu Crnomarkoviću. Dalje, Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 17. mart 2003. godine. Navedeno ročište je odloženo jer je apelantica izjavila da se vodi i upravni postupak u kojem je tražila priznanje statusa nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Navela je i da je postupak okončan tako što je njena tužba Vrhovnom sudu Republike Srpske, protiv akta Ministarstva za prostorno uređenje od 17. februara 1999. godine, kojim je odbijena žalba podnesena protiv akta Sekretarijata za stambene poslove Grada Banja Luka, kojim je apelanticin zahtjev za priznanje statusa nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu odbijen, odbačena kao neuredna. Ročište je odgođeno kako bi apelantica sudu dostavila akte donesene u navedenom upravnom postupku. Nakon toga, Osnovni sud je na ročištu održanom 30. aprila 2003. godine, na zahtjev apelanticinog punomoćnika, donio rješenje kojim se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme dok se ne okonča upravni postupak vezan za priznanje statusa nositelja stanarskog prava i povrata predmetnog stana.
4. Osnovni sud je 25. aprila 2004. godine primio obavještenje da je apelantica promijenila punomoćnika i da novi punomoćnik traži da sud zakaže pripremno ročište, te da apelantica povlači zahtjev za donošenje privremene mjere kao bespredmetan, ali nisu dostavljeni podaci vezani za upravni postupak. Nakon toga, apelantica je 28. juna 2007. godine dostavila Osnovnom sudu dopunu privremene mjere koju je ranije povukla. Također, apelantica je 5. maja 2008. godine dostavila uređenu tužbu, uz napomenu da su u međuvremenu promijenjene odredbe Zakona o parničnom postupku, koju je Osnovni sud 16. maja 2008. godine dostavio tuženim na odgovor.
5. Nakon prijema odgovora na tužbu, Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 26. februar 2009. godine, koje je odgođeno na zahtjev nove apelanticine punomoćnice, kako bi uredila tužbu s obzirom na novodostavljene dokumente vezane za upravni postupak koji je apelantica vodila. I ročište zakazano za 7. april 2009. godine je odgođeno jer je apelantica na ročištu izjavila da tužbu proširuje i na Maru Crnomarković i Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka, te je zatražila da se tužba dostavi i njima na odgovor.
6. Nakon toga, na ročištu zakazanom za 8. juni 2009. godine, Osnovni sud je, na apelanticin zahtjev, donio rješenje kojim se predmetni postupak prekida do pravosnažnog okončanja postupka koji se vodi pred upravnim organima i vezan je za pitanje povrata predmetnog stana i priznanje statusa nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Do donošenja ove odluke Ustavnog suda apelantica nije zatražila nastavak predmetnog postupka.
7. Ustavni sud je od Osnovnog suda 31. marta 2010. godine zatražio informaciju o tome da li je postupak u predmetnoj pravnoj stvari u međuvremenu nastavljen i okončan, te da dostavi spis broj P-2548/02. Osnovni sud je 14. aprila 2010. godine dostavio spis broj 71 0 P 055431 02 P (stari broj P-2548/02).
8. Apelantica smatra da joj je zbog dužine predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da Osnovni sud nije donio konačnu odluku u njenom predmetu niti je preduzimao ikakve efektivne pravne radnje i uz njene urgencije. Osim toga, apelantica navodi da Osnovni sud nije odlučio ni o njenoj privremenoj mjeri «koja je sama po sebi hitna». Apelantica je zatražila i da joj Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji navodi da u njenom predmetu Osnovni sud od dana podnošenja tužbe, tj. od 14. novembra 2002. godine, nije okončao predmetni postupak niti je preduzimao ikakve radnje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da Osnovni sud nije bio u mogućnosti voditi postupak niti donijeti odluku o privremenoj mjeri u apelanticinom predmetu budući da je sama apelantica zatražila prekid postupka, odnosno povukla zahtjev za donošenje privremene mjere do okončanja postupka vezanog za povrat stana i priznanje statusa nositelja stanarskog prava. Osim toga, iz spisa predmeta, koje je Ustavnom sudu dostavio Osnovni sud, proizlazi da apelantica do dana donošenja ove odluke nije zatražila da se postupak nastavi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnoj stvari nije bilo moguće voditi i okončati postupak isključivo zbog apelanticinog propusta da osigura dokaze uz svoju tužbu, te da bi u takvim okolnostima utvrđivanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku bilo suprotno cilju i svrsi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović