Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/08 (M. Đ.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-870/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 870/08, rješavajući apelaciju Milorada Đurđevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Đurđevića podnesena zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-06-002 356, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
2214/05 (novi broj 032-0-P-06-002 356).
2. Apelant je 18. novembra 2005. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Dževada Šećirbegovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja prava vlasništva na garaži. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 30. oktobar 2006. godine. Na navedenom ročištu apelant je naveo da nije uspio pribaviti dokumentaciju vezanu za vlasništvo na predmetnoj garaži, a koja bi mu služila kao osnov za vođenje predmetnog postupka, te da će prije okončanja predmetnog postupka pokrenuti i postupak protiv Građevinskog preduzeća «Vranica» od kojeg je garažu kupio. Apelant je predložio da se predmetni postupak prekine. Općinski sud je donio Rješenje broj 032-0-P-06-002 356 kojim je postupak u predmetnoj stvari prekinut do okončanja postupka vezanog za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj garaži ili dok sud ne ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
3. Nakon toga, apelant je podneskom od 19. decembra 2006. godine tražio da Općinski sud nastavi predmetni postupak, te je Općinski sud zakazao ročište za 13. mart 2007. godine. Na navedenom ročištu apelant je naveo da do dana održavanja tog ročišta nije pokrenuo postupak protiv Građevinskog preduzeća «Vranica» radi utvrđivanja prava vlasništva za predmetnoj garaži jer nije uspio pribaviti relevantnu dokumentaciju, te da, stoga, povlači prijedlog za nastavak postupka.
4. Ustavni sud je od Općinskog suda 18. marta 2010. godine zatražio informaciju o tome da li je postupak u predmetnoj pravnoj stvari u međuvremenu nastavljen i okončan, te da dostavi spis broj 032-0-P-06-002 356. Općinski sud je 30. marta 2010. godine dostavio obavještenje u kojem je navedeno da apelant nakon donošenja rješenja od 13. marta 2007. godine pa do dana dostave informacije Ustavnom sudu nije zatražio nastavak predmetnog postupka. Stoga, taj sud smatra da je predmetni postupak navedenim rješenjem o prekidu pravosnažno okončan. Općinski sud je dostavio i spis broj 032-0-P-06-002 356.
5. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja navedenog postupka povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku apelant vidi u tome što Općinski sud nikada nije održao pripremno ročište. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je nesporno da je vlasnik predmetne garaže koju je kupio od Građevinskog preduzeća «Vranica» 1971. godine, ali da mu predmetna garaža nije vraćena u postupku povrata stana, već mu je vraćen samo stan. Apelant navodi da mu je na početku ratnih sukoba dokumentacija o vlasništvu na predmetnoj garaži ostala u stanu u Tuzli i da je zbog toga ne posjeduje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji navodi da u njegovom predmetu Općinski sud od dana podnošenja tužbe, tj. od 18. novembra 2005. godine, nije zakazao niti održao pripremno ročište, niti je okončao postupak. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant tražio prekid predmetnog postupka do okončanja postupka vezanog za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj garaži. Nakon toga, apelant je tražio nastavak postupka, da bi na zakazanom ročištu naveo da povlači zahtjev za nastavak postupka jer nije uspio pribaviti dokumentaciju vezanu za vlasništvo na predmetnoj garaži a koja je osnov za vođenje i predmetnog postupka. Osim toga, iz odgovora i spisa predmeta, koje je Ustavnom sudu dostavio Općinski sud, proizlazi da apelant do dana donošenja ove odluke nije zatražio da se postupak nastavi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnoj stvari sud nije mogao ni voditi ni okončati postupak isključivo zbog apelantovog propusta da osigura dokaze uz svoju tužbu.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. S obzirom na ovakvo odlučivanje, Ustavni sud smatra da nema razloga da posebno razmatra apelantove navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer u vezi s tim ne postoji nikakva odluka suda.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović