Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-955/08 («POLJO-PROM» d.o.o. Jelah - Tešanj)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-955/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 955/08, rješavajući apelaciju «Poljo-proma» d.o.o. Jelah - Tešanj i Rame Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Poljo-proma» d.o.o.
Jelah - Tešanj i Rame Ramića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000908 od 8.
januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0- Pž-06-000049 od 5. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj Ps-1038/04 od 23. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Poljo-prom» d.o.o. Jelah - Tešanj (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Ramo Ramić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Jelaha - Tešanj, podnijeli su 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000908 od 8. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-06-000049 od 5. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1038/04 od 23. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-1038/04 od 23. januara 2006. godine obavezani su apelanti, te Ivo Radeljak i Ibrahim Hukić da ABS banci d.d. Sarajevo, Filijala Tešanj (u daljnjem tekstu: tužitelj), solidarno isplate 19.500,00 KM sa ugovorenom kamatom po stopi od 2% mjesečno od 29. augusta do 1. septembra 2001. godine i zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate od 2. septembra 2001. godine do isplate, te da mu isplate ugovorenu kamatu po stopi od 2% mjesečno na iznos od 25.000,00 KM od 2. marta do 8. aprila 2001. godine, kao i ugovorenu kamatu po stopi od 2% mjesečno na iznos od 22.000,00 KM od 9. aprila do 28. augusta 2001. godine i da mu solidarno naknade parnične troškove. Protivtužbeni zahtjev apelanata je odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u toku dokaznog postupka utvrdio da je između prvoapelanta i tužitelja zaključen Ugovor o kreditu broj 03-264/01 od 2. marta 2001. godine. Navedenim ugovorom prvoapelantu je odobren kratkoročni kredit u iznosu od 25.000,00 KM, sa rokom vraćanja najkasnije do 2. septembra 2001. godine. Općinski sud je utvrdio da su doznačena kreditna sredstva u iznosu od 25.000,00 KM po prvoapelantovom nalogu prenesena u svrhu otplate kredita odobrenog firmi IRB-NOR d.o.o. Tešanj. Kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita naznačena su dva barirana čeka i mjenica koju su potpisali drugoapelant, Ivo Radeljak i Ibrahim Hukić (mjenični jemci), čime su se obavezali da će iznos iz mjenice isplatiti po tužiteljevoj naredbi. Prvostepeni sud je, također, utvrdio da je prvoapelant na ime duga po predmetnom kreditu uplatio ukupno 5.500,00 KM. Naime, u dokaznom postupku je utvrđeno da je firma IRB-NOR d.o.o. Tešanj zapala u finansijske teškoće, te da je prvoapelant preuzeo ispunjenje obaveza firme IRB-NOR d.o.o. Tešanj prema tužitelju, a da je ista firma trebala predati prvoapelantu određenu količinu roba kao zalogu za ispunjenje obaveze. Sud je, također, utvrdio da firma IRB-NOR d.o.o. Tešanj nije izmirila obaveze prema tužitelju, pa je u namjeri da te obaveze ispuni upravo i dogovoren sporni kredit zaključen između prvoapelanta i tužitelja, s obzirom na to da je tekući račun IRB-NOR d.o.o. Tešanj blokiran, odnosno ugašen. Nakon što je mjenica dospjela za naplatu, 25. decembra 2002. godine, tužitelj je istog dana, koristeći barirani ček, uplatio novac od odobrenog kredita na svoj vlastiti račun, tako da je uplatio svoje potraživanje koje je imao prema IRB-NOR d.o.o. Tešanj.
4. Općinski sud nije prihvatio prvoapelantove navode da je barirani ček zloupotrijebljen i da je trebalo da služi samo ako on ne bude vraćao kredit. Naime, sud je utvrdio da je prvoapelant dobio kredit, da je njime tužitelju vratio dug IRB-NOR d.o.o. Tešanj, ali da svoj kredit nije vratio. Osim toga, Općinski sud je naveo da prvoapelant nije dokazao da je bio u zabludi niti da je bio prevaren. Naprotiv, sve je to znao i pristao je na rizik da iz zaliha robe IRB-NOR d.o.o. Tešanj ne uspije u potpunosti naplatiti ovaj svojevrsni zajam koji je dao. Općinski sud je ovu činjenicu dokazao obavještenjima koja je prvoapelant upućivao tužitelju (23. novembra 2001. godine, 5. maja i 28. oktobra 2002. godine), u kojima je navodio da nije u mogućnosti izvući iz IRB-NOR d.o.o. Tešanj izmirenje dijela obaveze putem nadoknade, pa je predlagao tužitelju da potraživanja od prvoapelanta prenese na IRB-NOR d.o.o. Tešanj, odnosno njegove dioničare (osnivače).
5. Općinski sud je, dalje, naveo da činjenica što je IRB-NOR d.o.o. Tešanj likvidiran Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj L-246/00 od 23. januara 2001. godine i što je brisan iz sudskog registra Rješenjem istog suda broj U/I-276/01 od 14. marta 2001. godine nije razlog da se prvoapelant oslobodi obaveze koju je dobrovoljno preuzeo ugovorom o kreditu.
6. Općinski sud je, također, naveo da su drugoapelant, Ivo Radeljak i Ibrahim Hukić mjenični jemci, te da su potpisali mjeničnu obavezu 2. marta 2001. godine a kojom su pristali da se iz njihove cjelokupne imovine naplati predmetni kreditni dug sa svim vrstama kamata. U obrazloženju presude je, osim toga, navedeno da mjenični jemci nisu isticali nikakav mjenični prigovor propisan Zakonom o mjenici, kao što je prigovor da mjenica nije ispravna, da je poništena, da su isplatili dug i slično. Shodno navedenom, Općinski sud je istaknuo da su apelanti, te Ivo Radeljak i Ibrahim Hukić stupili u obligacioni odnos prema kojem su kao solidarni dužnici u obavezi ispuniti tužiteljeva potraživanja. Zatezna kamata je odobrena saglasno čl. 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» broj 13/94), a troškovi parničnog postupka dosuđeni saglasno odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03). Konačno, Općinski sud je, obrazlažući dio presude kojim je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata, kojim potražuju iznos od 5.500,00 KM sa zateznim kamatama, naveo da su apelanti vratili samo 5.500,00 KM kao dio svog duga po kreditu od ukupno 25.000,00 KM, a zakon ne predviđa da se od kreditora može tražiti povrat isplaćenog duga.
7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 004-0-Pž-06-000049 od 5. juna 2006. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud ispravno postupio kada je obavezo apelante, Ivu Radeljaka i Ibrahima Hukića na solidarnu isplatu utuženog iznosa, a s obzirom na to da je prvoapelant prestao da uredno vraća kredit, jedino je i bilo ispravno donijeti odluku i obavezati ih na solidarno vraćanje utuženog iznosa, odnosno preostalog dijela kredita uz ugovorenu, odnosno zateznu kamatu. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o propustima prvostepenog suda procesne naravi jer je taj sud dokaze provodio shodno odredbama čl. 8, 132. i 221. Zakona o parničnom postupku. Na kraju je Kantonalni sud dodao da apelanti nisu ni predlagali dokaze, a da su bili dužni dokazati činjenice, na što ih obavezuje član 123. Zakona o parničnom postupku.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000908 od 8. januara 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da se, prema odredbi člana 240. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, revizija može izjaviti zbog povreda odredaba parničnog postupka koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, dakle ne i prvostepenim sudom, pa navodi revizije u tom smislu nisu osnovani. Dalje, odlučujući o prigovoru o ocjeni dokaza (član 231. Zakona o parničnom postupku), Vrhovni sud je naveo da je zaključio da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku i da nisu davali uporište za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na apelante i uvažavanje njihovog protivtužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiv prigovor apelanata da su pred drugostepenim sudom povrijeđene odredbe parničnog postupka u smislu člana 209. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Konačno, Vrhovni sud je naveo da nisu uzeti u razmatranje revizijski prigovori upravljeni na osporavanje činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova s obzirom na to da se, prema odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te nepravilno i proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu. Apelanti su naveli hronologiju događaja vezano za sudski postupak, pri tome citirajući žalbene i revizijske navode. Osim toga, apelanti ističu da iz osporenih presuda «nedvosmisleno proizlaze nelogični zaključci». Konačno, apelanti navode da je: «…tužitelj svjesno kršio propise na štetu apelanata vršeći krivično djelo. Naime, apsurdno je da se apelant zadužuje za ugašenu firmu, a pogotovo doznačuje kreditna sredstva na nepostojeću firmu».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda sadrže jasne i konzistentne razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović