Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-965/08 (A. B. i M. K.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Ne bis in idem
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-965/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 965/08, rješavajući apelaciju Anela Bajrovića i Mahira Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anela Bajrovića i Mahira Karića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžž-07-000 021 od 24. januara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kžk-07-000 008 od 16. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anel Bajrović i Mahir Karić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnijeli su 27. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-07-000 021 od 24. januara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Kžk-07-000 008 od 16. oktobra 2007. godine.
2. Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, Policijska stanica Novo Goražde (u daljnjem tekstu: CJBPS Novo Goražde) je 14. septembra 2006. godine Osnovnom sudu Višegrad, Odjeljenju suda za prekršaje Rogatica (u daljnjem tekstu: Odjeljenje suda za prekršaje), podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanata zbog bespravne sječe stabala bukve u količini od 2,45 m³ i pokušaja da stabla prevezu do Goražda prije nego što je drvo žigosano, odbrojeno i premjereno, odnosno izdat otpremni iskaz.
3. Odjeljenje suda za prekršaje je donijelo Rješenje broj 091-1-P-06-000603 od 20. oktobra 2006. godine kojim su apelanti proglašeni odgovornim zbog počinjenog prekršaja iz člana 49. stav 1. Zakona o šumama, koji je kažnjiv prema članu 92. stav 1. tačka 5. i članu 93. stav 1. istog zakona, pa im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 150,00 KM i zaštitna mjera oduzimanja bespravno posječenih stabala.
4. Osnovni sud je, postupajući povodom Optužnice Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo, područna kancelarija Višegrad, broj Kt 01-213/06 od 30. novembra 2006. godine, protiv apelanata zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 430. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu KZRS) proglasio apelante krivim i izrekao im uvjetnu osudu kojom je apelantima utvrđena kazna zatvora u trajanju od po dva mjeseca, s tim da se kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počine novo krivično djelo.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-KŽ-07-000 071 od 18. septembra 2007. godine ukinuta je prvostepena presuda i određeno održavanje pretresa pred istim sudom, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; u daljnjem tekstu: ZKPRS).
6. Presudom Okružnog suda broj 014-0-Kžk-07-000 008 od 16. oktobra 2007. godine apelanti su proglašeni krivim zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 430. stav 1. KZRS, te im je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca koja se neće izvršiti ako apelanti u roku od jedne godine ne počine novo krivično djelo. Istom presudom apelanti su obavezani da plate troškova postupka, te im je oduzeto 2,45 m³ bukovih trupaca i naloženo vraćanje privremeno oduzete pile.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, nakon izvedenih dokaza saslušanjem apelanata, svjedoka, vještaka šumarske struke i uvidom u izvedene materijalne dokaze, utvrdio da su apelanti bespravno posjekli šest komada stabala bukve ukupne bruto mase 4,80 m³. Bespravno posječenu drvnu masu u količini od 2,45 m³ apelanti su odvezli sa lica mjesta dok su preostalu bespravno posječenu drvnu masu ostavili na licu mjesta. Službena lica CJBPS Novo Goražde su na kontrolnom punktu od apelanata oduzeli bespravno posječenu drvnu masu u količini od 2,45 m³. Dalje je navedeno da apelanti nisu osporavali činjenicu da su vršili bespravnu sječu, već su istakli da su izvršili bespravnu sječu samo dva bukova stabla, odnosno sječu drvne mase u količini od 2,45 m³, koja im je prilikom kontrole službenih lica CJBPS Novo Goražde privremeno oduzeta. Sud je poklonio vjeru saslušanim svjedocima i vještaku iz čijih je iskaza, odnosno nalaza i mišljenja izveden zaključak da su radnjama pobliže označenim u izreci presude ostvarena obilježja krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret. Također, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je na predmetnom lokalitetu izvršena sječa šest stabala koja su prema pronađenim panjevima iste finoće i načina prereza, istog kvaliteta sječe i iste nijanse boje prereza, što upućuje na zaključak da je sječa vršena u isto vrijeme, istom motornom pilom i da ju je vršilo isto lice, te da se ova sječa razlikuje od bespravne sječe stabala na istom lokalitetu koja je izvršena dosta ranije. Suprotno tvrdnji apelanata da su posjekli samo dva stabla ukupne mase 2,45 m³, koja je pronađena na teretnom vozilu kritične prilike, u nalazu vještaka je pojašnjeno da navedenu zapreminu drvne mase mogu činiti dijelovi najmanje četiri stabla, s obzirom na to da je posječeno stablo najveće zapremine ostalo sa većim dijelom trupaca u šumi.
8. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-
0-Kžž-07-000 021 od 24. januara 2008. godine, kojom je žalba odbijena i drugostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu krivičnog zakona kroz pravnu kvalifikaciju djela, izveo pravilan zaključak da su apelanti radnjama pobliže označenim u izreci presude počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, o čemu su data obrazloženja koja je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je neprihvatljiva tvrdnja apelanata da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip presuđene stvari zbog činjenice što su apelanti ranije kažnjeni za prekršaj iz člana 49. stav 1. Zakona o šumama. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, u prekršajnom postupku utvrđena je odgovornost apelanata za počinjeni prekršaj, a osporenom presudom utvrđena je njihova krivična odgovornost. Time nije povrijeđen princip presuđene stvari sadržan u odredbi člana 4. ZKP i Protokola broj 7 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je zaključio da se princip ne bis in idem isključivo odnosi na zabranu ponovnog suđenja određenom licu u istoj krivičnoj stvari i za krivično djelo za koje je već donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu.
9. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana 7. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije. Apelanti navode da je: «…u konkretnom slučaju došlo do povrede pravila ne bis in idem, odnosno da predmet krivične odgovornosti nisu mogle biti radnje i postupci za koje su apelanti odgovarali u prekršajnom postupku, jer se radi o presuđenoj stvari, shodno odredbama člana 4. ZKP RS i člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i sloboda (Pravo da se ne bude suđen ili kažnjavan dvaput po istom predmetu) a što sve upućuje na ocjenu pravilnosti primjene čl. 6. i 7. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud zapaža da se svi navodi o kršenju prava na koja su se apelanti pozvali zasnivaju na njihovoj tvrdnji da je sud prekršio princip ne bis in idem. U vezi s tim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje na to da je zaštita ovog principa garantirana članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali da istovremeno ovaj princip čini sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da se pojam «krivični postupak» iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju može poistovjetiti sa pojmom «krivični postupak» u članu 6. Evropske konvencije. Apelanti svoje tvrdnje o kršenju ovog principa zasnivaju na navodima o tome da su ranijim rješenjem donesenim u prekršajnom postupku oni već kažnjeni za isto djelo za koje im je osporenom presudom donesenom u krivičnom postupku utvrđena krivična odgovornost i izrečena uvjetna osuda.
13. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da princip ne bis in idem, koji je zaštićen članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prema domaćem krivičnom zakonodavstvu, obuhvata dva kumulativna uvjeta: prvo, da je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno krivično djelo; i drugo, da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu. Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na lice i na djelo za koje je tom licu bilo suđeno, tj. na lice protiv kojeg je već bio vođen krivični postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. Pri tome, odgovor na pitanje da li se radi o istom krivičnom djelu ne zavisi od istovjetnosti naziva tog krivičnog djela, već od istovjetnosti njegovog sadržaja. Ustavni sud zapaža da iz spisa proističe da je rješenjem donesenim u prekršajnom postupku utvrđivana prekršajna odgovornost apelanata na osnovu Zakona o šumama za prekršaj bespravne sječe stabala bukve, pokušaja prijevoza tih stabala prije nego što je drvo žigosano, odbrojeno i premjereno, odnosno izdat otpremni iskaz, za što im je izrečena novčana kazna. Osporene presude, za događaj koji se desio istog dana, rezultat su krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanata radi krivičnog djela šumske krađe iz člana 430. stav 1. KZRS, a koje se ubraja u krivična djela protiv životne sredine i čije inkriminacije se odnose na obaranje stabala radi krađe šume, pri čemu je količina oborenog drveta veća od tri kubna metra, što znači da se, iako se radi o istim činjenicama, objektivno ne radi o istom «predmetu», u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Gradinger, presuda od 23. oktobra 1995. godine, A.328-C).
14. Iz navedenog proizlazi da se nisu vodila dva postupka za jedan te isti delikt, već da se u radnjama apelanata stječu obilježja nedopuštenog ponašanja koja povlače odgovornost po dva osnova (prekršajnom i krivičnom), koja su neovisna jedan o drugom, zbog čega su apelanti za prekršaj odgovarali pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o šumama, a za krivično djelo pred nadležnim sudom uz primjenu ZKPRS i KZRS, pa slijedi da osporene presude ne krše princip ne bis in idem. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava da ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Dalje, u pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dali bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti su dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović