Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/09 (B. L.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinska dozvola
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-310/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 310/09, rješavajući apelaciju Brane Luledžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Luledžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Uvp-07-000221 od 26. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brane Luledžija (u daljnjem tekstu: apelant) sa Jahorine-Trnovo, kojeg zastupa advokat Zoran Jovanović iz Pala, podnio je 4. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-07-

000221 od 26. novembra 2008. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje Rješenja Skupštine općine Trnovo (u daljnjem tekstu: Općina) broj 01-

475-4/05 od 26. jula 2007. godine. Apelant je 11. juna 2010. godine ponovo zatražio privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje Zaključka Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje Istočno Sarajevo, broj 891 I 010982 09 I od 13. maja 2010. godine.

2. Tatjana Luledžija (apelantova kćerka) podnijela je 27. decembra 2000. godine nadležnoj općinskoj službi zahtjev za legalizaciju objekta. Apelant se 5. jula 2005. godine obratio općinskoj službi u Općini Trnovo sa zahtjevom za legalizaciju postojećeg objekta i djelimičnu nadogradnju objekta.

3. Rješenje Administrativne općinske službe Općine Trnovo, Odjeljenje za prostorno uređenje, građevinarstvo i stambeno-komunalne djelatnosti (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 03-364- 15/05 od 9. decembra 2005. godine, kojim je apelantu data urbanistička saglasnost za trajno zadržavanje bespravno dograđenog objekta na Jahorini, poništeno je Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-364-9/06 od 28. augusta 2006. godine i spis je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

4. Općinska služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 04-364-39/06 od 21. decembra 2006. godine. Navedenim rješenjem apelantu je data urbanistička saglasnost za trajno zadržavanje bespravno sagrađenog objekta, te navedeno da prije podnošenja zahtjeva za građenje pribavi i dostavi određenu dokumentaciju, tačno navedenu u rješenju. Dalje, u tački 3. dispozitiva rješenja je navedeno da investitor treba da regulira troškove uređenja građevinskog zemljišta, te pribaviti saglasnost nadležnih komunalnih službi na priključke. Tačkom 4. rješenja je navedeno da je investitor dužan riješiti imovinskopravne odnose, te da je nakon rješavanja imovinskopravnih odnosa dužan dostaviti potrebnu dokumentaciju navedenu u rješenju. U tački 7. dispozitiva rješenja je navedeno da je regulacioni plan sastavni dio rješenja, kao i da urbanistička saglasnost data ovim rješenjem prestaje ako u roku od godinu dana apelant ne zatraži odobrenje za građenje (tačka 8. dispozitiva).

5. Nakon toga, Općina je donijela Rješenje broj 01-475-4/05 od 26. jula 2007. godine. Navedenim rješenjem Općina je apelantu utvrdila pravo vlasništva na građevinskom zemljištu sa dijelom 1/1. U tački 2. dispozitiva rješenja Općina je obavezala apelanta da na ime naknade za zemljište plati iznos od 89.150,00 KM, a na ime rente iznos od 16.022,40 KM. Tačkom 3. dispozitiva rješenja navedeno je da će na zemljištu pobliže navedenom u rješenju, a nakon pravosnažnosti rješenja, Zemljišnoknjižni ured Sokolac izvršiti upis prava vlasništva u apelantovu korist. U obrazloženju navedenog rješenja navedeno je da je apelant podnio zahtjev da mu se utvrdi pravo vlasništva na građevinskom zemljištu. Općina je izvršila uvid u dokumentaciju priloženu uz zahtjev i primjenom člana 43. Zakona o građevinskom zemljištu donijela rješenje kojim je udovoljeno zahtjevu.

6. Protiv navedenog rješenja Općine apelant je pokrenuo upravni spor.

7. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-U-07-000 111 od 11. septembra 2007. godine. Navedenom presudom apelantova tužba je uvažena i Rješenje Općine broj 01-475-4/05 od 26. jula 2007. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi za dodijeljeno zemljište, ukinuto i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Okružni sud se pozvao na odredbe člana 8. Zakona o općem upravnom postupku, kojim je propisano da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelant u toku postupka isticao da se iznos naknade nije mogao promijeniti prilikom donošenja osporenog rješenja, već se naknada morala utvrditi prema cijenama za legalizaciju koje su važile u momentu podnošenja prvobitnog zahtjeva za davanje urbanističke saglasnosti (27. decembra 2000. godine). Kasniji apelantovi podnesci (5. juli 2005. godine i 22. decembar 2005. godine ), prema mišljenju Okružnog suda, mogu se smatrati urgencijama za rješavanje predmeta. S obzirom na to da je apelant podnio zahtjev 27. decembra 2000. godine, a Odluka Općine Trnovo o izmjenama Odluke o građevinskom zemljištu (kojom je dodat novi član 26.b), donesena je 24. augusta 2005. godine, to se ova izmjena, prema stavu Okružnog suda, nikako nije mogla primijeniti na apelanta.

8. Protiv presude Okružnog suda od 11. septembra 2007. godine Općina je izjavila zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-07-000221 od 26. novembra 2008. godine uvažio zahtjev, te presudu Okružnog suda od 11. septembra 2007. godine preinačio tako što je odbio apelantovu tužbu.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 92. stav 3. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik RS» br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07), kojim je regulirano da se za bespravno sagrađene objekte, kakav je i apelantov, može naknadno pribaviti urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje, ako takav objekt svojom namjenom, veličinom, položajem, funkcijom i drugim, u smislu tog zakona, ispunjava uvjete za dobijanje urbanističke saglasnosti, odnosno odobrenje za građenje. U tom smislu, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 90. stav 1. tačka a) istog zakona, kojim je regulirano da se odobrenje za građenje izdaje na osnovu urbanističke saglasnosti, te na osnovu dokaza o pravu vlasništva, odnosno pravu korištenja građevinskog zemljišta radi izgradnje objekta (član 90. stav 1. tačka (v) Zakona o uređenju prostora).

10. Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da za apelantov objekt nije postojala urbanistička saglasnost, pa ni odobrenje za građenje, niti da je apelant imao konstituirano bilo kakvo stvarno pravo na predmetnom zemljištu. Vrhovni sud je naveo da je zbog toga apelantov zahtjev od 27. decembra 2000. godine moguće smatrati zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti u postupku legalizacije gradnje, u smislu značenja odredbe člana 92. stav 3. Zakona o uređenju prostora, kako to Općina pravilno navodi. Novi zahtjev koji je podnesen 5. jula 2005. godine, kojim se ponovo tražila legalizacija postojećeg objekta i izdavanje urbanističke saglasnosti za nadogradnju (u apelantovo ime), prema stavu Vrhovnog suda, ima karakter novog zahtjeva isključivo u oblasti građenja. Budući da apelant nije imao konstituirano nikakvo stvarno pravo na predmetnom zemljištu, kao uvjet iz člana 90. stav 1. tačka (v) Zakona o uređenju prostora da bi ishodio odobrenje za građenje, to je pravilna uputa data urbanističkom saglasnošću od 21. decembra 2006. godine da prethodno riješi imovinskopravne odnose na predmetnom zemljištu.

11. Vrhovni sud je naveo da je to pravno pitanje u vrijeme podnošenja zahtjeva bilo regulirano odredbom člana 61. stav 1. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, kojom je bilo propisano da će na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja, a za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje, skupština općine utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno zemljište na korištenje i za uređenje građevinskog zemljišta (stav 1). U smislu odredbe člana 63. stav 1. istog zakona, visine ove naknade se određuju prema mjerilima iz tog zakona i na osnovu odluka skupštine općine.

12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je zakonsko određenje člana 47. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 112/06), koji je primjenjiv u ovoj pravnoj stvari (s obzirom na odredbu člana 48. Zakona o građevinskom zemljištu), «gotovo identično», a razlika je u tome što se naknada određuje prema tržišnoj vrijednosti građevinskog zemljišta, troškova uređenja i naknade za prirodne pogodnosti tog zemljišta (renta). Vrhovni sud je zaključio da zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti u postupku legalizacije bespravno izgrađenog objekta na gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu ne podrazumijeva istovremeno i zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na tom zemljištu, već je, u smislu odredbe člana 47. stav 1. Zakon o građevinskom zemljištu, potrebno podnijeti poseban zahtjev pred nadležnim organom.

13. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev od 22. decembra 2005. godine samostalan zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu na kojem je bespravno izgradio građevinu, i da ne predstavlja urgenciju za rješavanje o zahtjevima za izdavanje urbanističke saglasnosti postojećeg objekta i za njegovu nadogradnju, kako se to pogrešno ističe nižestepenom presudom. Imajući u vidu da je u vrijeme podnošenja tog zahtjeva i odlučivanja na snazi bila Odluka Općine Trnovo o izmjenama Odluke o građevinskom zemljištu («Službene novine Grada Istočno Sarajevo» br. 05/05 i 13/05), to je Općina bila dužna primijeniti njihove kriterije pri određivanju visine naknade. Ispitujući zakonitost osporenog akta, Vrhovni sud nije našao da su njime u bilo čemu povrijeđene odredbe tih odluka (površina, namjena prostora, jedinična cijena, te pravila postupka), pa je on valjano donijet. S druge strane, prema stavu Vrhovnog suda, pogrešnim tumačenjem stvarnog sadržaja apelantovog zahtjeva u njegovom materijalnopravnom smislu, nižestepeni sud je propustio da primijeni odredbu člana 47. Zakona o građenju i s obzirom na datum podnošenja zahtjeva i donošenja odluke o njemu. Vrhovni sud je naveo da, ukoliko bi se taj zahtjev i smatrao urgencijom, kako je to nepravilno zaključio nižestepeni sud, ni tada ne bi bilo mjesta donošenju osporenog akta, jer se on može donijeti samo ako je zahtjev podnesen u skladu sa članom

114. Zakona o općem upravnom postupku.

14. Dalje, prema stavu Vrhovnog suda, apelantu je utvrđeno pravo vlasništva na zemljištu, uz zakonsku obavezu plaćanja naknada, sve u smislu odredbe člana 47. Zakona o građenju. Dalje, apelant je bio dužan podnijeti takav zahtjev jer bez dokaza o pravu vlasništva nije moguće ishoditi odobrenje za građenje, prema izričitoj odredbi člana 90. stav 1. tačka v) Zakona o uređenju prostora. Vrhovni sud je naveo da se odgovarajućim planskim aktom (regulacioni plan, urbanistički projekt, plan parcelacije) planira izgradnja novih objekata ili se zadržava postojeće stanje, ali se njime vlasnička prava ne uspostavljaju automatski, već on služi kao polazni osnov za ishođenje potrebnih odobrenja (urbanistička saglasnost, odobrenje za građenje i na kraju za upotrebu objekta), pa i prava na građevinskom zemljištu po osnovu građenja. Prema stavu Vrhovnog suda, svrha izdavanja tih odobrenja leži, prije svega, u razlozima sigurnosti, tj. da objekt bude izgrađen ili da se provjeri da li je izgrađen u svjetlu arhitektonsko-građevinskih normativa kojima se osigurava njegova stabilnost i funkcionalnost.

15. Općina je na osnovu pravosnažnog Rješenja broj 01-475-4/05 od 26. jula 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu u Sokocu (u daljnjem tekstu Osnovni sud), kojim je tražila da sud dopusti namirenje Općine (na način kako je utvrđeno pravosnažnim rješenjem) zabilježbom, procjenom i prodajom apelantove nekretnine.

16. Osnovni sud je donio Zaključak broj 98 1 I 010982 09 I od 13. maja 2010. godine, kojim je odredio zabilježbu rješenja o izvršenju u zk. ulošku i na apelantovim nekretninama. Tačkom 2. zaključka Osnovni sud je naveo da Općina stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine, a stavom 3. zaključka je utvrđeno da će zabilježbu o izvršenju rješenja izvršiti Zemljišnoknjižni ured Osnovnog suda.

17. Apelant je protiv zaključka Osnovnog suda od 13. maja 2010. godine izjavio prigovor, ali Ustavni sud nema informacije o tome da li je donesena odluka o prigovoru.

18. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, apelant, prije svega, ističe da se Vrhovni sud upustio u raspravljanje iako je zahtjev podnijet zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a nadalje da se upustio u raspravljanje stvari koje Općina uopće nije istakla u zahtjevu. Osim toga, apelant ističe da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno član 48. Zakona o građenju, kojim je regulirano da, ukoliko je donijeto prvostepeno rješenje, postupak se nastavlja prema ranije važećim odredbama Zakona o građenju. Apelant ističe da je u njegovom slučaju donijeto prvostepeno rješenje 2005. godine i 2006. godine i da je postupak trebao biti završen u skladu sa Zakonom o građenju iz 2003. godine. Dalje, apelant ističe da je zakon retroaktivno primijenjen jer je Vrhovni sud utvrdio da, osim što Okružni sud nije primijenio član 47. Zakona o građevinskom zemljištu, nije primijenio ni član 26.b) Odluke Općine Trnovo o izmjenama i dopunama Odluke o građevinskom zemljištu, a koja je stupila na snagu 1. oktobra 2005. godine. Apelant, osim toga, navodi da u rješenju Općine od 26. jula 2005. godine ni na jednom mjestu nije naveden niti jedan propis o kriterijima za određivanje visine naknade, te je obrazloženje Vrhovnog suda u vezi sa ovim još jedan dokaz o prekoračenju tužbenog zahtjeva Vrhovnog suda. Apelant se, također, žali da je u rješenju Općine navedeno da je naknada obračunata prema izvještaju Općine, te osporava da izvještaji nikada nisu bili propisi prema kojima se donose rješenja. Apelant je tražio da Ustavni sud donese odluku kojom će ukinuti presudu Vrhovnog suda. Dalje, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje rješenja od 26. jula 2007. godine.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. U konkretnom slučaju apelant osporava odluku Vrhovnog suda navodeći povredu prava na pravično suđenje i imovinu, jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i povrijedio pravila upravnog postupka.

22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

23. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u presudi odgovorio na sve prigovore koje apelant ponovo iznosi u svojoj apelaciji a apelant, osim paušalnih navoda o prekoračenju zahtjeva o kojem je odlučivao Vrhovni sud, nije dao jasne i precizne razloge koji bi upućivali da je zaista došlo do procesnih povreda koje navodi, jer sasvim suprotno proizlazi iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda. Također, u vezi sa apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni zakona, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o dva zahtjeva: prvom iz 2000. godine koji se tiče izdavanja urbanističke saglasnosti za trajno zadržavanje bespravno dograđenog objekta, te drugom iz 2005. godine koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva kojim je apelantu određena naknada koju mora platiti, prema propisima važećim u to vrijeme. Vrhovni sud je vrlo jasno obrazložio zašto se zahtjev iz 2005. godine ne može smatrati «urgencijom za rješavanje o zahtjevima za izdavanje urbanističke saglasnosti postojećeg objekta i za njegovu nadogradnju», kako je to apelant tvrdio. Ustavni sud zapaža da apelant svoje apelacione navode zasniva na istoj tvrdnji da se, u suštini, radi o jednom zahtjevu o čemu je, prema mišljenu Ustavnog suda, Vrhovni sud dao obrazloženja koja su zadovoljavajuća u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije i koja se ne mogu ocijeniti kao proizvoljna. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/09 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio