Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2127/09 (H. Š.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Strani državljanin
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2127/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2127/09, rješavajući apelaciju Halide Šlaku, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halide Šlaku podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 779/08 od 20. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine broj 06-1-30-2-02-SK/BA/08 od 16. septembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprava administracije i podrške, Sektor za administraciju, broj UP-2-
03/3-1-13-6-78/08 od 14. jula 2008. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halide Šlaku podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 779/08 od 20. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine broj 06-1-30-2-02-SK/BA/08 od 16. septembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprava administracije i podrške, Sektor za administraciju, broj UP-2-
03/3-1-13-6-78/08 od 14. jula 2008. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Halida Šlaku (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) broj U 779/08 od 20. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06-1-30-2-
02-SK/BA/08 od 16. septembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprava administracije i podrške, Sektor za administraciju (u daljnjem tekstu: MUP), broj UP-2-03/3-1-13-6-78/08 od 14. jula 2008. godine.
2. Odjeljenje za administraciju Centar (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) donijelo je Rješenje broj 03/3-7.2-13-6-66/08 od 27. maja 2008. godine kojim je odbilo apelanticin zahtjev da joj se naknadno utvrdi prebivalište u Općini Centar Sarajevo, u periodu od juna 1990. godine do maja 1992. godine i od 1996. godine pa nadalje. MUP je donio Rješenje broj UP-2-03/3-1-13-6-78/08 od 14. jula 2008. godine kojim je odbio apelanticinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.
3. U obrazloženju drugostepenog rješenja MUP je naveo da je u osporenom rješenju, koje je donijelo Odjeljenje nakon provedenog postupaka, u kojem su saslušani apelantica i svjedoci, te izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju (onu koju je priložila apelantica i onu zatraženu po službenoj dužnosti), zaključeno da je apelantica državljanka Crne Gore i da je nesporno utvrđeno da je boravila u Sarajevu u periodu od 1990. do 1992. godine. Međutim, prvostepeni organ nije izveo zaključak da je imala namjeru da se nastani u Sarajevu, da tu stalno živi, a takvo stanovište je prihvatio i MUP. U prilog tome, MUP je obrazložio da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelantica bila vanredni student (što ne dokazuje namjeru stalnog življenja), da nije odjavila prebivalište u Crnoj Gori niti prijavila svoje prebivalište u BiH, što je bila dužna, u skladu sa tada važećim propisima. Dalje je navedeno da je Odjeljenje utvrdilo da apelantica namjeru da stalno boravi u BiH nije potkrijepila ni drugim relevantnim dokazima, a shodno uputi Ministarstva sigurnosti BiH. Odjeljenje je, dalje, zaključilo da apelantica nije ispoštovala odredbe o legalno reguliranom boravku nakon rata u BiH, kao i dokaz o ispunjenju uvjeta za stjecanje državljanstva BiH, kao ni odredbe Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, za period nakon 1996. godine.
4. Dalje, MUP je naveo da osim apelanticine izjave nema drugih dokaza u prilog tvrdnji da je stupila u vanbračnu zajednicu, a iz spisa proizlazi da je brak sklopljen u Crnoj Gori 1996. godine. Dalje, MUP je utvrdio da je samo jedno od troje apelanticine djece rođeno u Sarajevu (2001. godine), a da apelanticina izjava da je napustila Sarajevo zbog rata (bez dokaza kada je do toga došlo), prema ocjeni MUP-a, ne ide u prilog apelanticinom zahtjevu. MUP je naveo da činjenice u vezi sa rješavanjem apelanticinog statusa nakon 1996. godine, koje je apelantica isticala u žalbi, nisu mogle biti od utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Imajući sve navedeno u vidu, MUP je zaključio da je osporeno rješenje pravilno i zasnovano na zakonu, a apelanticina žalba neosnovana, pa je žalbu odbio.
5. Protiv rješenja MUP-a apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 06-1-30-2-02-SK/BA/08 od 16. septembra 2008. godine, kojim je odbilo apelanticinu žalbu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je žalba neosnovana i da je osporeno rješenje donijeto u pravilno provedenom postupku, na bazi činjenica utvrđenih u dokaznom postupku, te uz primjenu odgovarajućeg materijalnog prava. S tim u vezi, Ministarstvo se pozvalo na definiciju prebivališta (iz sada važećeg kao i iz ranije važećeg Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH) i utvrdilo da je ta definicija pravilno tumačena i primijenjena u konkretnom slučaju.
6. Protiv rješenja Ministarstva apelantica je pokrenula upravni spor tužbom pred Sudom. Sud je donio Presudu broj U 779/08 od 20. aprila 2009. godine, kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud je naveo da je, u skladu sa ranije važećim Zakonom o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana («Službeni list SRBiH» broj 29/77), postojala obaveza građana da prijave i odjave svoje prebivalište i boravište, promjenu adrese stana, odlazak u inostranstvo, privremeni dolazak u zemlju i ponovni odlazak u inostranstvo, kao i povratak u zemlju. Dalje, Sud je naveo da je prijava prebivališta obavezna za sve građane starije od 14 godina, a da je prebivalište zakonom definirano kao «mjesto u kojem se građanin nastani da trajno živi». U skladu sa odredbama ovog zakona, Sud je naveo da je apelantica bila dužna da prijavi svoj boravak u Sarajevu, što nije učinila. Sud je naveo da sama činjenica da se apelantica školovala u Sarajevu i zasnovala bračnu zajednicu, bez prijave prebivališta nadležnom organu, ne daje dovoljno osnova za zaključak da je ona imala namjeru trajnog življenja na području Općine Centar Sarajevo.
7. Dalje, Sud se pozvao na prijelazne i završne odredbe važećeg Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH, član 16, kojim je određen krug lica na koje se odnosi olakšano prijavljivanje, a radi se o izbjeglicama i raseljenim licima. Sud se pozvao i na član 20. istog zakona, kojim je regulirano da, ukoliko povratnik nema dokumentaciju kojom dokazuje svoj identitet ili prebivalište koje je imao prije početka sukoba, to može dokazati drugim sredstvima, uključujući izjavu tog povratnika i izjave drugih lica. Sud je naveo da apelantica nema status povratnika ili raseljenog lica, pa je njen zaključak da joj pripada pravo po ovom osnovu (olakšanog prijavljivanja), prema stavu Suda, nepravilan zato što apelantica nije državljanka BiH.
8. Sud je naveo da je neosnovan apelanticin prigovor da su joj povrijeđena prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je apelantica učestvovala u postupku, iznosila svoje dokaze prije donošenja odluke koja je obrazložena i imala pravo na pravni lijek. Dalje, Sud je naveo da apelantica svoj status u BiH može regulirati u skladu sa Zakonom o državljanstvu BiH, te u skladu sa članom 10. tog zakona
- olakšanom naturalizacijom.
9. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica smatra da se trebao primijeniti član 16. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH, te navodi da su u tom smislu izvedeni dokazi u toku postupka, ali da je pogrešno zaključeno da nije imala namjeru da trajno boravi u Sarajevu. Apelantica navodi da je ovakav zaključak «tendenciozan» i zasnovan «na subjektivnom osjećanju a ne na objektivnim činjenicama».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. Pravo na dom
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da su apelanticini navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život i dom iz člana 8. Evropske konvencije paušalni i neargumentirani. Naime, apelantica nije Ustavnom sudu dostavila bilo kakve dokaze ili argumente koji bi ukazali na to da je osporenim odlukama na bilo koji način dovedeno u pitanje pravo na koje se poziva, odnosno da je povreda tog prava u konkretnom slučaju moguća. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na pravično suđenje
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se odlučivanje o statusnim pitanjima (kao što su davanje državljanstva, boravak) ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, što je isključeno iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu izričitog je stanovišta da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave, iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968).
14. Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava je izrazila stanovište da je postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dopušteno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno diskrecione, administrativne prirode i da «ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija je, dalje, utvrdila da «zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije, zbog čega je takav zahtjev ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
15. Prema tome, pravo na naknadno utvrđivanje prebivališta, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, ubraja se u domen javnog prava svake zemlje, te se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Dakle, mada takva odluka može imati određenog utjecaja na građanska prava i obaveze apelanata, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima osigurava javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
16. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović