Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-622/08 (M. V.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-622/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 622/08, rješavajući apelaciju Miloša Vučurevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Vučurevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kž-07-

000 267 od 28. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-92/01 od 21. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Vučurević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Janje podnio je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kž-07-000 267 od 28. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-

92/01 od 21. jula 2005. godine. Apelant je 4. aprila 2008. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je 17. aprila 2008. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 622/08 kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj K-92/01 od 21. jula 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Kž-07-000 267 od 28. decembra 2007. godine, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo teške krađe iz člana 222. stav 2. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), na način detaljno naveden pod tačkom 1. izreke presude. Apelant je za učinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a u izrečenu kaznu zatvora uračunato je i vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 20. oktobra 1997. godine do 5. januara 1998. godine.

4. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je Osnovno javno tužilaštvo u Bijeljini Optužnicom broj Kt-135/97 od 9. septembra 1997. godine optužilo apelanta i ostale optužene da su počinili krivično djelo teške krađe iz člana 148. stav 3. KZRS. U toku krivičnog postupka okružni tužilac je izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela u odnosu na apelanta i ostale optužene tako što ih je optužio da su počinili produženo krivično djelo teške krađe iz člana 222. stav 2. KZRS. U završnoj riječi na glavnom pretresu okružni tužilac je u svemu ostao pri izmijenjenoj optužnici i zatražio da se za učinjeno krivično djelo optuženi proglase krivim i kazne prema zakonu.

5. U toku postupka na glavnom pretresu apelant je izmijenio svoju odbranu koju je dao u toku istrage tako što je naveo da krivična djela koja su mu stavljena na teret nije učinio i da sa tim djelima «nema nikakve veze». Apelant je tvrdio da je svoju odbranu datu u toku istrage dao pod prinudom navodeći da su s njim zajedno u zgradu suda došla dvojica inspektora i policajci i, prije nego što je ušao kod sudije kod kojeg je saslušan, isti inspektori su mu rekli da sudiji mora dati onakvu izjavu kakvu je dao prilikom saslušanja u policiji. Apelant je naveo da je u policiji saslušan tako što su mu inspektori izdiktirali izjavu koju je on potpisao.

6. Odbrane apelanta i ostalih optuženih, koje su oni dali u toku istrage, sud je prihvatio kao vjerodostojne s obzirom na to da su one potvrđene provedenim dokazima i to iskazima oštećenih i saslušanih svjedoka, nalazom i mišljenjem vještaka mašinske struke kao i provedenim materijalnim dokazima. Ocjenjujući sve provedene dokaze, u međusobnoj vezi kao i u vezi sa odbranama apelanta i ostalih optuženih, sud je utvrdio da se u radnjama apelanta i optuženog K. S., pobliže opisanim pod tačkom 1.a), b), c) i d) izreke presude, stječu sva bitna obilježja produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 2. i sa članom 23. KZRS. Dalje je navedeno da su apelant i K. S. prisvojili protivpravno ukupno četiri vozila u određenom vremenskom kontinuitetu i na skoro istovjetan način, od kojih svako pojedinačno prisvajanje vozila pojedinačno sadrži sva zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela, što znači da sve njihove radnje, gledano zajednički, imaju vid jedinstvene prirodne cjeline. Pri tome, vrijednost prisvojenih stvari prelazi iznos od 10.000,00 KM, što sve ukazuje na to da se radi o produženom krivičnom djelu. Također, sud je utvrdio da su optuženi prilikom izvršenja konkretnog krivičnog djela postupali kao saizvršioci, što proizlazi iz činjenice da su sva četiri slučaja prisvajanja vozila izvršili nakon što su se prethodno o tome dogovorili, a zatim su svojim zajedničkim radnjama to djelo i izvršili. Kada je u pitanju vinost apelanta i optuženog K. S., sud je utvrdio, imajući u vidu njihove odbrane date u istrazi i dovodeći ih u vezu sa ostalim provedenim dokazima, da su «konkretno krivično djelo izvršili sa direktnim umišljajem jer su bili svjesni djela koje su činili, a htjeli su izvršenje tog djela».

7. Osnovni sud nije prihvatio izmijenjene odbrane apelanta i ostalih optuženih imajući u vidu provedene dokaze, te je ocijenio da su radi izbjegavanja krivične odgovornosti apelant i optuženi K. S. izmijenili svoje odbrane i negirali izvršenje djela. Također, Osnovni sud je ocijenio da su okolnosti koje su optuženi istakli da bi opravdali izmijenjenu odbranu potpuno neuvjerljive i ničim nisu potvrđene. Navedene okolnosti odnosile su se na navode da su prilikom saslušanja pred policijom bili prinuđeni da priznaju izvršenje djela, te da su iz straha to isto ponovili prilikom saslušanja pred istražnim sudijom. Osnovni sud je naveo da su apelant i ostali optuženi prilikom saslušanja pred sudom mogli slobodno da daju svoje odbrane, te da nije bilo nikakvog razloga da prilikom saslušanja pred istražnim sudijom daju svoje odbrane prema nečijem diktatu, a pogotovo prema diktatu organa policije.

8. Okružni sud je u žalbenom postupku Presudom broj 012-0-Kž-07-000 267 od 28. decembra 2007. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i optuženog K. S., te je Presuda Osnovnog suda broj K-92/01 od 21. jula 2005. godine potvrđena u dijelu koji se odnosi na apelanta i optuženog K. S.

9. Okružni sud je, povodom apelantovih žalbenih navoda da ga je prije davanja izjave pred istražnim sudijom policija maltretirala, naveo da je konkretno pitanje prvostepeni sud rasvijetlio na valjan način, te da je razloge o tome zbog čega je kao vjerodostojne prihvatio odbrane optuženih date pred istražnim sudijom kao jasne i uvjerljive iznio u obrazloženju svoje presude. Okružni sud je istakao da činjenica da su kod apelanta uočeni tragovi povređivanja ne predstavlja dovoljan osnov za zaključak da je prema apelantu primjenjivana sila radi iznuđivanja iskaza, te da su uočene povrede tom prilikom i nanesene. Okružni sud je naglasio da je od posebnog značaja činjenica da su se apelant i ostali optuženi po izvršenju krivičnog djela izjašnjavali pred istražnim sudijom, koji na njih nesporno nije vršio nikakav pritisak, a da je davanju njihovih odbrana prisustvovao njihov branilac koji, također, nije istakao nikakav prigovor vezan za postojanje bilo kakvih elemenata prinude ili prijetnje. U takvoj situaciji nije bilo nikakvog razloga da se odbacuju, kao iznuđeni, iskazi apelanta i ostalih optuženih dati pred istražnim sudijom, pa je takve izjave, kao i svaki drugi dokaz, sud u obavezi da savjesno i brižljivo ocjenjuje, u skladu sa članom 347. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, kako je prvostepeni sud i uradio u obrazloženju svoje presude.

10. Dalje, Okružni sud je obrazložio da sud nije vezan za izjave optuženih koje su date na glavnom pretresu i svoju presudu ne mora zasnivati samo na izjavama datim na glavnom pretresu. Okružni sud je naveo da odredba člana 347. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, prema kojoj sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, nikako ne znači da, u slučaju neslaganja iskaza optuženog datog u istrazi i onih datih na glavnom pretresu, obavezno treba dati prednost onim koji su dati na glavnom pretresu. Naime, šta će biti prihvaćeno, zavisi od rezultata pretresanja. Presuda se može zasnivati na iskazu optuženog datog u istrazi, iako je on od njega na glavnom pretresu odstupio, jer iako dat u istrazi taj iskaz je bio predmet glavnog pretresa, tj. kao dokaz je iznijet na glavnom pretresu. Osim toga, iskaze optuženih ne treba posmatrati izolirano, kako to čini žalba, nego u vezi sa drugim izvedenim dokazima, pa tek nakon toga dati konačnu odluku o vjerodostojnosti iskaza. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud upravo tako i postupio, te je odbrane koje su iznijeli apelant i optuženi K. S. pred istražnim sudijom doveo u vezu sa provedenim dokazima, pogotovo izjavom svjedoka Bogoljuba Tomića koji je sudu dao niz korisnih informacija, između ostalog, i na činjenicu da su njegovoj kući dovezena dva putnička automobila i da ih je ostavio upravo apelant, te da su ta vozila kasnije odvezena.

11. Apelant smatra da mu je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi o povredi ovih prava odnose se na okolnosti da Okružni sud nije pozvao apelanta na sjednicu vijeća koja je bila zakazana povodom žalbe za 28. decembar 2007. godine. Apelant se pozvao na član 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 50/03) i istakao da je sjednica održana ali on poziv za sjednicu nije dobio iako je njegova adresa sudu poznata. Apelant je naveo da bi na sjednici osporio prvostepenu presudu jer je u: «…istrazi sve priznao što su inspektori tražili, ovo zbog toga što sam prilikom istrage pretučen, a dokaz o povredama je u spisu». Također, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da nema materijalnih dokaza o njegovoj krivnji.

12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je, u vezi sa apelantovim prigovorom da mu nije omogućeno prisustvo pred vijećem Okružnog suda, naveo da je tačno da pred Okružnim sudom nije održana javna sjednica vijeća, a da, u skladu sa članom 371. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik SFRJ» br. 4/77, 14/85, 74/07, 57/89, 3/90 i 27/90, te «Službeni glasnik RS» broj 26/93; u daljnjem tekstu: ZKPRS), nije propisana obaveza obavještavanja stranaka i branilaca o sjednici vijeća. Okružni sud je naglasio da, osim navedenog, treba imati u vidu činjenicu da apelant nije zahtijevao da bude pozvan na sjednicu vijeća, a da sud nije ocijenio potrebnim da ga na sjednicu pozove, da na sjednicu nije pozivan, niti joj je prisustvovao okružni tužilac, čime, prema mišljenju Okružnog suda, nije povrijeđen princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»), kao važan element zahtjeva za pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što nije bio pozvan na sjednicu vijeća Okružnog suda povodom njegove žalbe protiv presude Osnovnog suda, čime je taj sud, prema njegovom mišljenju, postupio protivno članu 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. jula 2003. godine, a prema kojem se o sjednici vijeća obavještavaju tužilac, optuženi i njegov branilac.

16. Ustavni sud uočava da je krivični postupak protiv apelanta vođen u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, koji je primjenjivan u Republici Srpskoj prije stupanja na snagu novog Zakona o krivičnom postupku od 1. jula 2003. godine. S obzirom na to da je optužni prijedlog protiv apelanta pravno osnažen prije stupanja na snagu novog Zakona o krivičnom postupku, krivični postupak je vođen prema odredbama ranijeg Zakona o krivičnom postupku, u smislu člana 442. stav 3. novog Zakona o krivičnom postupku. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 371. stav 1. ranijeg Zakona o krivičnom postupku, Okružni sud nije bio obavezan pozvati apelanta na sjednicu vijeća koje je odlučivalo o njegovoj žalbi, a predsjednik vijeća nije smatrao potrebnim da pozove stranke na sjednicu. Također, sjednici vijeća nije prisustvovao ni nadležni javni tužilac. S obzirom na sve navedene okolnosti, a posebno činjenicu da nijedna od stranaka u postupku nije bila prisutna sjednici vijeća Okružnog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip ravnopravnosti i kontradiktornosti postupka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da, izuzev već analiziranih tvrdnji o povredi apelantovog prava na pravično suđenje zbog onemogućavanja prisustva sjednici vijeća Okružnog suda, apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav Ustavnog suda u odnosu na navode o neprisustvovanju sjednici vijeća Okružnog suda, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-622/08 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio