Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/08 (DOO «Fancon-Tex» Bužim (Rosso Samuelle iz Bužima)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 7/08, rješavajući apelaciju DOO «Fancon-Tex» Bužim i De Rosso Samuelle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Fancon-Tex» Bužim i De Rosso Samuelle podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pžp-07-000 030 od 5. novembra 2007. godine i Rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Bihać broj P-10-1/04-09-

417/05 od 25. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Fancon-Tex» Bužim (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i De Rosso Samuelle iz Bužima (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 29. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pžp-

07-000 030 od 5. novembra 2007. godine i Rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Bihać-

Komisije za porezne prekršaje (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), broj P-10-1/04-09-417/05 od 25. aprila 2006. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave broj P-10-1/04-09-417/05 od 25. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Pžp-07-000 030 od 5. novembra 2007. godine, proglašeni su krivim prvoapelant kao pravno lice i drugoapelant kao odgovorno lice u pravnom licu, zbog prekršaja iz člana 24. st. 1. i 2. tačka c. Zakona o porezu na plaću («Službene novine FBiH» br. 26/96, 27/97, 12/98, 29/00, 54/00, 16/01 i 7/02) i člana 15. st. 1. i 2. alineja 3. Zakona o doprinosima («Službene novine FBiH» br. 35/98, 54/00, 37/01 i 1/02), te su kažnjeni jedinstvenom novčanom kaznom i to prvoapelant u iznosu od 25.000,00 KM, a drugoapelant u iznosu od 200,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Porezna uprava je, između ostalog, navela da je na osnovu Prekršajne prijave inspektora Porezne uprave broj 10-1/01-15-2-442/05-4 od 20. juna 2005. godine pokrenut prekršajni postupak protiv prvoapelanta kao pravnog lica i drugoapelanta kao odgovornog lica u pravnom licu, zbog prekršaja iz člana 24. st. 1. i 2. tačka c. Zakona o porezu na plaću i člana 15. st. 1. i 2. alineja 3. Zakona o doprinosima. Dalje je navedeno da je prilikom provođenja postupka u dokaznom postupku izvršen uvid u pismene izjave apelanata koje su dostavili 29. marta 2006. godine, u kojima su dali obrazloženje konkretnog slučaja (budući da je apelantima 3. marta 2006. godine dostavljen poziv kojim su apelanti pozvani za 29. mart 2006. godine, a u kojem pozivu je naznačen konkretan predmet). Također, izvršen je i uvid u Zapisnik o inspekcijskom nadzoru broj 10-1/01-15-

2-442/05-2 od 17. juna 2005. godine.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Porezna uprave je na osnovu dokaza izvedenih u postupku utvrdila da apelanti u zakonom propisanim rokovima nisu uplatili 46.588,80 KM na ime doprinosa na plaće, čime su postupili suprotno članu 11. stav 1. tačka a. Zakona o doprinosima. Također, apelanti nisu u rokovima propisanim zakonom uplatili 1.746,27 KM na ime poreza na plaću za jedanaesti i dvanaesti mjesec 2004. godine i 4.005,56 KM na ime poreza na plaću za period od januara do aprila 2005. godine, čime su postupili suprotno odredbama člana 19. stav 1. tačka a. Zakona o porezu na plaću.

5. Porezna uprava je obrazložila da je apelantima, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, u skladu sa zakonskim odredbama, određena novčana kazna ispod najmanje propisane kazne za konkretan prekršaj, budući da je utvrđeno da u konkretnom slučaju postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju na to da će se i blažim kaznama postići svrha kažnjavanja. Pri tome, kao olakšavajuće okolnosti uzete su u obzir ekonomske prilike pravnog lica kao i okolnost da apelanti ranije nisu bili prekršajno kažnjavani.

6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, ispitao osporeno rješenje primjenom člana 65. st. 2. i 3. Zakona o prekršajima FBiH («Službene novine FBiH» broj 31/06) u okviru žalbenih prigovora. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan žalbeni prigovor apelanata kojim ukazuju na bitnu povredu prekršajnog postupka, tj. «da nisu bili upoznati sa značajem djela koje im se stavlja na teret, jer ta činjenica je sama po sebi irelevantna». Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u konkretnom predmetu relevantno da su apelanti počinili predmetne prekršaje, a za koje je prvostepeni organ pravilno primijenio zakonske odredbe. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da žalbeni prigovor apelanata vezan za odluku o zaštitnoj mjeri i kazni nije osnovan ističući da je prvostepeni organ u dovoljnoj mjeri ocijenio olakšavajuće okolnosti.

7. Općinski sud u Bihaću je Rješenjem broj 017-0-Pr-08-000015-IV od 10. aprila 2009. godine odbacio zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta za ponavljanje prekršajnog postupka okončanog pravosnažnim Rješenjem Porezne uprave broj P-10-1/04-09-417/05 od 25. aprila 2006. godine, ocjenjujući da se u predmetnom zahtjevu ne nude novi dokazi koji bi mogli voditi značajnoj promjeni odluke suda u korist prvoapelanta i drugoapelanta, s obzirom na to da u svom zahtjevu iznose ono što su već iznijeli i naveli u žalbi koju je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj 001-0-Pžp-07-000 030 od 5. novembra 2007. godine odbio, te potvrdio rješenje Porezne uprave.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama Kantonalnog suda i Porezne uprave povrijeđeno pravo iz člana II/3. b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju kao i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti su naveli da u konkretnom slučaju «ne samo da nije pravilno primijenjen Zakon o prekršajima FBiH već ni prvostepeni organ, prilikom vođenja prvostepenog postupka, nije valjano primijenio odredbe prekršajnog postupka jer nije uredno pozvao okrivljene, nije im dao mogućnost na iznošenje odbrane, nije ih upoznao sa pravima da imaju pravo na branioca, te im nije dao tumača, da bi okrivljeni shvatili značaj i vrstu djela koje im se stavlja na teret, čime je uskraćeno njihovo pravo na adekvatnu odbranu». Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti raniji Zakon o prekršajima koji je dosta povoljniji za njih.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata da nisu bili uredno pozvani na ročište pred prvostepenim organom, te da im je uskraćeno pravo da se brane, tj. da imaju branioca, Ustavni sud ukazuje na to da iz stanja spisa proizlazi da je nesumnjivo da su apelanti 3. marta 2006. godine primili poziv za 29. mart 2006. godine, čime im je pravovremeno data prilika da se neposredno izjasne pred nadležnim organom. Međutim, apelanti nisu došli na zakazano ročište, već su prvostepenom organu dostavili svoje pismene izjave dajući obrazloženje konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u odnosu na ove navode nemaju opravdan zahtjev, zbog čega su navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni organ i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da, izuzev već analiziranih tvrdnji o kršenju prava na odbranu, apelanti ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog suda u odnosu na navode o kršenju prava na odbranu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U odnosu na navode apelanata o povredi prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud uočava da apelanti takve svoje navode nisu obrazložili niti postoji bilo šta što bi, imajući u vidu suštinu zaštićenog prava na koje se apelanti pozivaju, moglo pokrenuti pitanje iz člana 3. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema ničega što dovoljno jasno pokazuje da je navedena povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije moguća, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/08 (DOO «Fancon-Tex» Bužim (Rosso… | Sudska praksa | Aktio