Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1350/08 (M. K., N. K. i H. K.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1350/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1350/08, rješavajući apelaciju Muharema Kurtovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Kurtovića, Nurage Kurtovića i Hasana Kurtovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000 498 od 19. februara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-06-000 032 od 31. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Kurtović, Nuraga Kurtović i Hasan Kurtović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornjih Srbljana, Općina Bihać, koje zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Kž-07-000 498 od 19. februara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-06-000 032 od 31. augusta 2007. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora apelantima do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1350/08 od 12. juna 2008. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-06-000 032 od 31. augusta 2007. godine apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d. u vezi sa članom

31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđeni na kazne zatvora i to prvoapelant Muharem Kurtović na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, drugoapelant Nuraga Kurtović na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina i trećeapelant Hasan Kurtović na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su se u decembru 2005. godine prvoapelant Muharem Kurtović i Nihad Dedić, dok su se nalazili u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda Luke, dogovorili da Nihad Dedić ubije nekog od članova porodice prvoapelantove bivše supruge, tj. porodice Veladžić, za iznos od 50.000 KM. Sud je naveo da je utvrđeno da je Nihad Dedić nakon izlaska iz pritvora stupio u kontakt sa drugoapelantom Nuragom Kurtovićem i trećeapelantom Hasanom Kurtovićem, koji su njemu i Halilu Deliću osigurali prijevoz do sela Donja Koprivina, gdje stanuje porodica Veladžić, kao i oružje za izvršenje krivičnog djela, te da su ubili oštećenog Ismeta Veladžića na pragu njegove kuće.

3. Kantonalni sud je naveo da je navedeno činjenično stanje utvrdio na osnovu iskaza koje su u istražnom postupku dali svjedoci Nihad Dedić i Halil Delić, kao i iskaza ostalih saslušanih svjedoka, te brojne dokumentacije u spisu. U vezi s tim, sud je naveo da su svjedoci Nihad Dedić i Halil Delić prilikom saslušanja na glavnom pretresu izmijenili svoje iskaze, te da su tom prilikom izjavili da su ustvari htjeli da izvrše razbojničku krađu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio njihove izmijenjene iskaze, jer su, prema ocjeni suda, iskazi koje su dali u istražnom postupku uvjerljivi i logični, te potkrijepljeni iskazima drugih saslušanih svjedoka, kao i materijalnim dokazima, a posebno zapisnikom o prepoznavanju pojedinih lica i objekata. Također, Kantonalni sud je naveo da su svjedoci Mustafa Odobašić i Muharem Ibradžić izjavili da im je bilo poznato da je prvoapelant planirao ubistvo, te da je Muharem Ibradžić prihvatio da izvrši ubistvo za prvoapelanta, ali da se poslije predomislio i da je sve u vezi tog dogovora ispričao Safetu Veladžiću. Pri tome, sud je naveo da je odbrana na glavnom pretresu izvela dokaz saslušanjem dva svjedoka koji su doista ukazali na to da je svjedok Muharem Ibradžić čovjek lošeg karaktera, spreman na loše radnje i kojem se ne može vjerovati. Međutim, Kantonalni sud je ukazao na to da je svjedok Safet Veladžić u svom iskazu u potpunosti potvrdio navode tog svjedoka, te imajući u vidu njihove identične iskaze, kao i činjenicu da se nisu poznavali od ranije, sud je zaključio da nisu imali nikakvih posebnih razloga da neosnovano terete apelante, te je stoga prihvatio njihove iskaze.

4. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti iz bezobzirne osvete preduzeli radnje kojima su na odlučujući način doprinijeli da se usmrti drugo lice, te da su na taj način počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da su se prvoapelant i trećeapelant, u vrijeme vođenja predmetnog krivičnog postupka, nalazili na izdržavanju kazne zatvora i to zbog drugih krivičnih djela koja su činili upravo na štetu porodice Veladžić. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Kantonalni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da su izrečene kazne razmjerne krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti apelanata, kao i da će se izrečenim kaznama postići svrha kažnjavanja.

5. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-07-000 498 od 19. februara 2008. godine, kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je prvoapelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 16 godina, drugoapelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina i trećeapelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo donijelo Naredbu o provođenju istrage broj Kt-1/06 od 13. januara 2006. godine protiv Nihada Dedića i N.N. lica zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d. KZFBiH. S obzirom na to da se naredba o provođenju istrage odnosila i na druga N.N. lica, Vrhovni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelanata da je iskaz Nihada Dedića koji je dat u tom istražnom postupku nezakonit dokaz jer je dat prije donošenja naredbe o provođenju istrage u odnosu na apelante. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da činjenica da na zapisniku od 16. juna 2006. godine pored oznake «Kt» nedostaje broj, dok zapisnik sadrži sve ostale elemente, ne utječe na pravilnost i zakonitost datog iskaza saslušanog svjedoka, jer se radi o očiglednoj grešci tehničke prirode. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje apelanata da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na iskazima svjedoka Nihada Dedića i Halila Delića, koji su sa tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivnje. Naime, Vrhovni sud je naveo da je, osim iskaza navedenih svjedoka, prvostepena presuda zasnovana na iskazima drugih saslušanih svjedoka, zapisnicima o prepoznavanju pojedinih objekata i lica, fotodokumentaciji i drugim dokazima. Što se tiče dokaza koje su apelanti dostavili na sjednici vijeća, Vrhovni sud je naveo da se nije upuštao u njihovu ocjenu budući da su dostavljeni izvan žalbenog roka. U pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne, ali da ih nije ocijenio u dovoljnoj mjeri, te da su stoga kazne prestrogo odmjerene. Prema ocjeni Vrhovnog suda, novoizrečene kazne odgovaraju težini krivičnog djela, krivičnoj odgovornosti apelanata i okolnostima pod kojima je krivično djelo počinjeno, te da će se takvim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja u smislu člana 42. KZFBiH.

6. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je prvostepeni sud odluku o njihovoj krivici zasnovao u najvećem dijelu na iskazima svjedoka Nihada Dedića i Halila Delića koji su počinili ubistvo oštećenog i koji su sa tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivnje. Apelanti smatraju da se zapisnik o saslušanju svjedoka Nihada Dedića od 16. juna 2006. godine nije mogao koristiti u predmetu apelanata, budući da je naredba o provođenju istrage protiv apelanata donesena tek 11. jula 2006. godine. Također, apelanti navode da navedeni zapisnik, kao i zapisnik o prepoznavanju pojedinih objekata i lica pored oznake «Kt» nemaju broja, kao i da ne sadrže podatke o tome protiv koga se vodi krivični postupak i za koje krivično djelo. Osim toga, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili ni iskaze ostalih saslušanih svjedoka u predmetnom postupku. Također, apelanti navode da su nakon izjavljivanja žalbe, ali prije okončanja drugostepenog postupka, dostavili određene dokaze koje Vrhovni sud nije uzeo u obzir, iako te dokaze apelanti nisu mogli ranije pribaviti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelante, svjedoke optužbe i odbrane, te izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka Nihada Dedića i Halila Delića koje su dali u istražnom postupku, odnosno zašto nije prihvatio njihove iskaze izmijenjene na glavnoj raspravi. Također, Ustavni sud zapaža da se prvostepena presuda ne zasniva isključivo na iskazima ova dva svjedoka, već i na iskazima drugih saslušanih svjedoka i zapisnicima o prepoznavanju pojedinih lica i objekata, o čemu je prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje. Ovakve zaključke Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto se iskaz svjedoka Nihada Dedića, koji je dat u istražnom postupku, ne može smatrati nezakonitim dokazom, kao i da to nije jedini dokaz na kojem je zasnovana prvostepena presuda, o čemu je dao vrlo detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1350/08 (M. K., N. K. i H. K.) | Sudska praksa | Aktio