Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1719/08 (D. K.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1719/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1719/08, rješavajući apelaciju Dragana Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kuzmanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kžž-07-000 025 od 17. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kžk-07-000 011 od 26. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Nenad Kovačević, advokat iz Teslića, podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-07-000 025 od 17. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kžk-07-000 011 od 26. oktobra 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora apelantu do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1719/08 od 14. jula 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
2. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Kžk-07-000 011 od 26. oktobra 2007. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da apelant, suprotno članu 41. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, nije blagovremeno vozilom zauzeo sigurno bočno odstojanje za obilaženje pješaka Zorana Nedića (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji se kretao u istom pravcu uz desnu ivicu kolovoza, pa je vozilom udario u oštećenog koji je uslijed zadobijenih povreda preminuo. Okružni sud je naveo da je u toku postupka saslušao vještake saobraćajne struke, vještaka sudske medicine, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju na licu mjesta, uvid u skicu lica mjesta, te uvid u fotodokumentaciju saobraćajne nezgode. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno, kao i u njihovoj međusobnoj vezi, nesporno utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Okružni sud je naveo da je na okolnost uzroka nastanka saobraćajne nezgode proveo vještačenje i saslušao vještake saobraćajne struke Slobodana Stankovića i Dragana Lukića, te da je ocijenio kao prihvatljiviji nalaz i mišljenje vještaka Slobodana Stankovića, jer je, prema mišljenju suda, taj vještak dao odgovore na sva bitna pitanja u predmetnom postupku. Što se tiče nalaza i mišljenja vještaka odbrane Dragana Lukića, Okružni sud je naveo da taj vještak nije bio dosljedan pri davanju iskaza na glavnoj raspravi, kao i da je isticao činjenice koje su bez značaja za predmetnu pravnu stvar. Prilikom odlučivanja o krivičnoj sankciji, Okružni sud je naveo da je od olakšavajućih okolnosti ocijenio apelantov raniji život, njegovu mlađu životnu dob, da je otac dvoje maloljetne djece, kao i nesporan doprinos oštećenog nastanku saobraćajne nezgode, dok otežavajuće okolnosti nije našao. Prema mišljenju Okružnog suda, izrečena kazna odgovara težini i opasnosti krivičnog djela, nastalim posljedicama i stepenu apelantove krivične odgovornosti, te da će se tom kaznom u potpunosti postići svrha kažnjavanja u smislu čl. 5. i 28. KZRS.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kžž-07-000 025 od 17. aprila 2008. godine, kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine Ljubomira Curkića zasnovan na pisanom nalazu i mišljenju vještaka Vlade Markovića koji nije saslušan na glavnom pretresu. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Okružni sud na glavnom pretresu od 26. oktobra 2007. godine prihvatio apelantov prigovor istaknut u tom pravcu, tako da nije pročitan nalaz i mišljenje vještaka Vlade Markovića, pa slijedom toga nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka Ljubomira Curkića u tom dijelu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud nakon ocjene nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke zaključio da je prihvatljiviji nalaz i mišljenje vještaka Slobodana Stankovića, o čemu je dao logičnu i uvjerljivu argumentaciju koju u cijelosti prihvata i taj sud. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je vještak Slobodan Stanković svoj nalaz i mišljenje sačinio na osnovu saobraćajno-tehničkog vještačenja tragova saobraćajne nezgode pribavljenih zapisnikom o uviđaju, skicom na licu mjesta, fotodokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da zapisnik o uviđaju i skica lica mjesta imaju određene nedostatke, ali da ti nedostaci nisu bitno utjecali na zaključak vještaka u pogledu uzroka nastanka saobraćajne, te da su, stoga, neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom smislu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo jer je postupajući suprotno odredbi člana 41. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je jedno lice izgubilo život.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine Ljubomira Curkića i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Slobodana Stankovića. U vezi s tim, apelant navodi da je vještak Ljubomir Curkić u svom nalazu koristio nalaz vještaka Vlade Markovića koji nije saslušan pred sudom i čiji je nalaz izuzet iz spisa, dok je vještak Slobodan Stanković u svom nalazu koristio dokaze koji se ne mogu prihvatiti jer nisu izvedeni u skladu sa odredbama zakona.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu proveo vještačenja putem vještaka saobraćajne struke i sudske medicine, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju na licu mjesta, uvid u skicu lica mjesta, te uvid u fotodokumentaciju saobraćajne nezgode. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Slobodana Stankovića i vještaka sudske medicine Ljubomira Curkića, kao i zašto nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
8. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ponavlja da je prvostepeni sud izveo dokaze optužbe i odbrane, da je izvršio njihovu analizu, te da je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S obzirom na to da se i ovi apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te da su očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović