Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2047/08 (D. V.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2047/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2047/08, rješavajući apelaciju Dragana Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vidovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 245 od 15. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 170 od 19. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-723/99-I od 18. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 245 od 15. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 170 od 19. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
723/99-I od 18. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-723/99-I od 18. novembra 2005. godine obavezan je Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: drugotuženi), da apelantu isplati iznos od 1.275,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Navedenom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotužena), da mu isplati iznos od 26.481,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske zajednice Herceg-Bosna broj 03-6/2-171-102/95 od 16. juna 1995. godine utvrđeno da je apelant bio zaposlenik u Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Policijska uprava Mostar. Općinski sud je naveo da iz odredaba čl. 77. i 78. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH proizlazi da je drugotuženi pravni sljednik Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske Republike Herceg-Bosna, zbog čega je i uvažio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla prvotužena. Dalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant početkom 1997. godine upućen na «čekanje», bez ikakvog pisanog akta, a da je plaću primao do 1. jula 1997. godine. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da apelantu kao neraspoređenom radniku pripada pravo na isplatu neisplaćenih plaća za juli, august i septembar 1997. godine, odnosno za tri mjeseca koliko traje otkazni rok, nakon čega mu prestaje radni odnos, shodno odredbama člana 335. Zakona o državnoj upravi («Službeni list RBiH» broj 26/93).
3. Odlučujući o žalbama apelanta i drugotuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-000 170 od 19. maja 2006. godine, kojom je apelantova žalba odbijena, dok je žalba drugotuženog uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant početkom 1997. godine usmeno upućen na «čekanje», odnosno da je imao status neraspoređenog službenika ili službenika na raspolaganju, u smislu odredbi čl. 112-115. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98). S obzirom na to da je apelant imao status neraspoređenog službenika, a da je primao plaću do 1. jula 1997. godine, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu plaća za juli, august i septembar 1997. godine, budući da je već protekao rok u kojem je apelant imao status službenika na raspolaganju.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000 245 od 15. aprila 2008. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka pravilna, ali da je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da apelantovo potraživanje potječe iz 1997. godine kada je na snazi bio Zakon o državnoj upravi. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 328. stav 2. Zakona o državnoj upravi kojima je propisano da se na radnika ukinutog organa uprave, koji ne bude raspoređen u organu uprave koji je preuzeo poslove tog organa, primjenjuju odredbe tog zakona kojima su regulirana prava radnika u slučaju smanjenja obima poslova u organu uprave. Također, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 232. stav 6. navedenog zakona, kojima je propisano da radnik koji se ne može rasporediti na poslove i zadatke na način utvrđen u st. 1, 2. i 5. tog člana ostaje neraspoređen radnik najduže šest mjeseci. Međutim, Vrhovni sud je ukazao na to da u konkretnom slučaju apelant nije prethodno tražio da se utvrdi njegov status iz kojeg bi proizlazilo njegovo pravo na određeno potraživanje. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant mogao, shodno odredbama člana
332. Zakona o državnoj upravi, od funkcionera koji rukovodi organom uprave tražiti da se utvrdi njegov status, te nakon toga tražiti isplatu novčanih potraživanja ili neku drugu činidbu. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se taj postupak vodi prema pravilima Zakona o upravnom postupku u kojem bi apelant, nakon eventualnog podnošenja prigovora protiv rješenja funkcionera, mogao tražiti zaštitu svojih prava u redovnom sudu (upravni spor). S obzirom na to da je u konkretnom slučaju izostala odluka kojom je utvrđen apelantov status, a o kojem pitanju je nadležan da odluči organ uprave prema pravilima upravnog postupka, Vrhovni sud je zaključio da nema osnova za dosuđivanje novčanog potraživanja apelantu u predmetnom postupku.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka zanemarili činjenicu da drugotuženi nije donio akt o upućivanju apelanta na «čekanje», što je predstavljalo zakonsku obavezu drugotuženog, te da su na taj način redovni sudovi legalizirali nezakonito postupanje drugotuženg prema apelantu. Također, apelant osporava i prvostepenu presudu jer smatra da mu na ime neisplaćenih plaća pripada iznos od 26.481,00 KM, a ne samo iznos koji mu je tom presudom dosuđen.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović