Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2125/08 (JU OŠ «Alija Nametak» Zenica)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2125/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2125/08, rješavajući apelaciju JU OŠ «Alija Nametak» Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ «Alija Nametak» Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 689 od 24. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 457 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-
05-000 817 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Alija Nametak» Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa zakonski zastupnik Enes Beganović iz Zenice, podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 689 od 24. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 457 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-000 817 od 19. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000 817 od 19. maja 2006. godine obavezan je apelant da tužiteljima, navedenim u izreci presude, na ime neisplaćenih naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora za period od 1. januara 2003. do 30. juna 2005. godine isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem su tražili da se obaveže apelant da im isplati razliku plaća. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tužitelji 11. jula 2005. godine podnijeli tužbu sa zahtjevom da se obaveže apelant da im isplati razliku plaća, naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora za period od 1. januara 2003. do 30. juna 2005. godine, u skladu sa Kolektivnim ugovorom za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je apelant isplaćivao tužiteljima naknade za topli obrok i korištenje godišnjeg odmora u visini manjoj od visine koja je propisana odredbama čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora. S obzirom na to da je odredbama čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora propisan najniži iznos koji zaposleniku pripada na ime toplog obroka i korištenja godišnjeg odmora, Općinski sud je zaključio da tužiteljima pripada pravo na isplatu razlike obračunatih naknada. U pogledu zahtjeva za isplatu razlike plaća, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljima isplaćena plaća u iznosu koji nije manji od najniže plaće, u smislu odredbi člana 30. Kolektivnog ugovora, pa je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu. Također, Općinski sud je naveo da nije prihvatio prigovor zastare koji je istakao apelant, budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju na koje se primjenjuje rok od tri godine u smislu člana 106. Zakona o radu.
3. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 457 od 5. februara 2007. godine, kojom je žalba tužitelja djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljima na ime razlike plaća isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude. U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da Kolektivni ugovor garantira tužiteljima samo pravo na tzv. najnižu plaću, a ne na tzv. osnovnu plaću. Naime, Kantonalni sud je naveo da tužiteljima pravo na isplatu tzv. osnovne plaće garantiraju odredbe čl. 30-37. Kolektivnog ugovora, kao i odredbe člana
4. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Kantonalni sud je istakao da opći i granski kolektivni ugovori obavezuju ugovorne strane na poštivanje navedenih ugovora, te da zaposlenicima pripadaju sva prava utvrđena tim ugovorima. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000 689 od 24. aprila 2008. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su u našem pravnom sistemu kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava, kako to proizlazi iz odredbe člana 111. Zakona o radu, te da u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići kod zasnivanja radnog odnosa. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana
30. Kolektivnog ugovora propisano da najniža plaća zaposlenika u osnovnoj školi ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 31. st. 2. i 3. Kolektivnog ugovora propisano da najniža plaća u osnovnoj školi predstavlja osnovicu za obračun plaće, a da tu osnovicu utvrđuje vlada kantona svaka tri mjeseca, s tim da osnovica ne može biti manja od iznosa definiranog u članu 30. navedenog ugovora. Također, Vrhovni sud je naveo da su odredbama člana 32. Kolektivnog ugovora određeni koeficijenti složenosti poslova svakog radnog mjesta i da je propisano da se osnovna plaća utvrđuje njihovim množenjem sa osnovicom. Prema mišljenju Vrhovnog suda, najniža plaća je samo jedan od parametara pomoću kojeg se utvrđuje osnovna plaća, dok je drugi parametar koeficijent radnog mjesta sa kojim se množi najniža plaća i tako utvrđuje osnovna plaća svakom zaposleniku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da isplati tužiteljima razliku plaće u iznosima koje je utvrdio vještak finansijske struke, shodno odredbama člana 69. stav 2. Zakona o radu, čl. 4. i 5. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora i čl. 30, 31. i 32. Kolektivnog ugovora.
5. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 69. Zakona o radu, čl. 30, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta Zeničko-dobojskog kantona. Također, apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za postupanje povodom tužbe jer je tužba podnesena po proteku roka od jedne godine od saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, u smislu člana 103. Zakona o radu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Također, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se apelant kao nosilac javne vlasti ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu zaštitni objekt tog člana, te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović