Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1647/08 (S. M., A. M., i S. S.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1647/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1647/08, rješavajući apelaciju Sabahudina Muslića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Muslića, Ajke Mujagić i Seide Saračević podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-619/04 od 1. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj P-492/02 od 8. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabahudin Muslić, Ajka Mujagić, i Seida Saračević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 5. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-619/04 od 1. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-492/02 od 8. marta 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-492/02 od 8. marta 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata i Unsko-sanski kanton- Kantonalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) da im na ime neisplaćenih naknada za invalidnine i to po osnovu neusklađenih primanja sa rastom prosječne plaće u Federaciji BiH za period od 1. juna 1996. godine do 31. jula 1998. godine i po osnovu neisplaćenih invalidnina od 1. augusta 1998. godine do 31. marta 1999. godine isplati iznose pobliže navedene u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da u parnici sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost Naredbe Federalne uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj 03-02-280/99 od 4. maja 1999. godine (u daljnjem tekstu: Naredba). Kontrolu i zakonitost upravnog akta sud provodi i ocjenjuje u upravnom sporu prema Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS). Sud je zaključio da Unsko-sanski kanton kao drugotuženi nije obavezan da osigura novčana sredstva za isplatu invalidnina jer je, prema Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, utvrđena obaveza Federacije BiH da osigura novčana sredstva za isplatu invalidnina osobama koje su ostvarile to pravo, te stoga nije pasivno legitimiran u ovoj parnici. Apelanti su oslobođeni plaćanja troškova postupka po osnovu sudske takse, a za ostale troškove sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepene presude, donio Rješenje broj Gž-619/04 od 1. aprila 2008. godine i po službenoj dužnosti prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su članom 1. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica («Službene novine FBiH» br. 33/04 i 56/05) uređeni uvjeti, način i postupak za ostvarivanje prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih porodica. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je članom 19. citiranog zakona propisano da su prava članova porodice poginulog, između ostalog, porodična invalidnina i druga prava utvrđena u odredbama glave VI. zakona. Sud je naglasio da, prema članu 38. citiranog zakona, o pravima utvrđenim zakonom u prvom stepenu rješava općinska služba, te da je članom 39. propisano da rješenja o pravima utvrđenim citiranim zakonom po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ. Kantonalni sud je zaključio da sudovi nisu nadležni odlučivati o potraživanjima apelanata koja su u nadležnosti organa uprave. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 16. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05, i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), zbog kojih razloga je prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio, shodno odredbama člana 227. stav 2. ZPP. Kako je prvostepena presuda ukinuta zbog nenadležnosti suda, bez utjecaja je na drugostepenu odluku da li je Federacija BiH neposredno odgovorna za ispunjenje eventualnih obaveza prema apelantima, te da li su potraživanja namirena i da li su zastarjela.

4. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Apelanti su naveli hronologiju događaja vezano za predmetni postupak i istakli da Kantonalni i Općinski sud donoseći odluke kojima se proglašavaju nenadležnim u ovim predmetima imaju samo formalistički pristup suđenju i traže način da se izuzmu iz meritornog odlučivanja. Apelanti, dalje, navode da se odlukama sudova na ovakav način eliminiraju principi socijalne pravičnosti i grubo krši jednakost stranaka u sudskim postupcima. Također, navode da odbijanje sudova da meritorno razmotre njihove tužbe dovodi do kršenja njihovih prava na pristup sudu i uskraćuje im se efektivna zaštita prava na uživanje imovine. Apelanti su zatražili da se obaveže Federacija BiH da im isplati iznos od 4.030,00 KM na ime primanja neusklađenih sa rastom prosječne plaće u Federaciji BiH i neisplaćenih ličnih invalidnina sa zakonskom zateznom kamatom od 1. maja 1999. godine, te da im nadoknade troškove postupka utvrđene prema advokatskoj tarifi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku, tj. zbog čega je po službenoj dužnosti prvostepenu presudu ukinuo i tužbe apelanata odbacio, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na primjenu i tumačenje odredaba materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U odnosu na navode iz apelacije da je povrijeđeno pravo iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da su se apelanti samo paušalno pozvali na navedeni sporazum o ljudskim pravima bez konkretiziranja prava za koja smatraju da su im povrijeđena, te, stoga, Ustavni sud apelaciju i u ovom dijelu smatra očigledno (prima facie) neosnovanom.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1647/08 (S. M., A. M., i S. S.) | Sudska praksa | Aktio