Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/08 („Agrooprema“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2649/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2649/08, rješavajući apelaciju «Agroopreme» d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Agroopreme» d.o.o. Gradiška podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pž-08-000 061 od 13. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Ip-06-000064 od 24. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Agrooprema» d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnijela je 29. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-08-000 061 od 13. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Ip-06-000064 od 24. januara 2008. godine.
2. Apelant je 19. aprila 2001. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv ODP «Plantaže» Gradiška (u daljnjem tekstu – prvobitni izvršenik), na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Ps-14/99 od 22. novembra 1999. godine radi naplate iznosa od 69.778,58 KM prodajom pokretnih stvari prvobitnog izvršenika. Nakon donošenja rješenja o izvršenju i zaključka o prodaji pokretnih stvari, u toku izvršnog postupka, na stranu ranijeg izvršenika je stupila «Prima Impeks» d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu – izvršenik), na osnovu Ugovora o preuzimanju duga zaključenog 21. novembra 2005. godine, kojim se izvršenik obavezao da će apelantu isplatiti iznos od 253.635,89 KM sa kamatom od 1% mjesečno. Također, navedenim ugovorom izvršenik je preuzeo dug prvobitnog izvršenika prema apelantu u iznosu od 68.802,02 KM.
3. Osnovni sud je donio Rješenje broj 072-0-Ip-06-000064 od 19. maja 2006. godine kojim je naložio izvršeniku da apelantu isplati iznos od 184.135,89 KM sa 1% kamate za period od 21. novembra 2005. godine do 31. marta 2006. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 31. marta 2006. godine pa sve do isplate.
4. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 072-0-Ip-06-000064 od 26. aprila 2007. godine, koje je doneseno na osnovu pravosnažnog i izvršnog Rješenja tog suda broj 072-O-Ip-06-
000064 od 19. maja 2006. godine, radi naplate novčanog potraživanja po osnovu neisplaćene zakonske zatezne kamate u iznosu od 21.758,07 KM, određeno je izvršenje protiv izvršenika i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari (putničkih i teretnih vozila iz voznog parka, te drugih priključaka i mehanizacije), te apelantovo namirenje iz iznosa dobijenog prodajom.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-Ip-06-000064 od 24. januara 2008. godine usvojen je izvršenikov prigovor izjavljen protiv Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 072-0-Ip-06-000064 od 26. aprila 2007. godine i navedeno rješenje je stavljeno van snage. U obrazloženju rješenja sud je naveo da potraživanje na iznos od 21.758,07 KM, na koje je dopušteno izvršenje, nije određeno na osnovu izvršne isprave, u smislu člana 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), prema kojoj zakonskoj odredbi sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne i vjerodostojne isprave. Sud je naveo da su, prema članu 23. ZIP-a, izvršne isprave taksativno nabrojene u stavu I od tačke 1. do 4, a prema činjeničnom stanju spisa proizlazi da je iznos od 21.758,07 KM utvrdio vještakinja M.Z., koja je u svom nalazu utvrdila da je izvršenik apelantu, osim uplaćenog iznosa na ime glavnog duga i zakonske zatezne kamate, na ime zakonske zatezne kamate ostao dužan 21.758,07 KM. Osim toga, sud je naveo da je prema Rješenju Osnovnog suda broj 072-0-Ip-06-000064 od 19. maja 2006. godine izvršenik uplatio iznos od 184.135,89 KM sa kamatama, a u vezi sa Ugovorom o preuzimanju duga od 21. novembra 2005. godine. Sud je utvrdio da iznos od 21.758,07 KM nije utvrđen niti jednom izvršnom ispravom zbog čega je zaključio da je izvršenikov prigovor osnovan, te da nalaz vještaka ne može biti izvršni naslov, a da se sva potraživanja koja su prema ocjeni suda naknadno utvrđena nalazom vještaka mogu utvrđivati u parničnom postupku, kako je to i propisano članom 30. stav 2. ZIP-a. Dalje, sud je posebno naglasio da je ocijenio i nalaz vještaka, odnosno vještačenje koje je izvršeno isključivo na apelantov zahtjev, gdje je vještak u svom nalazu istakao da je iznos od 21.758,07 KM glavnica, na koju se obračunava kamata, međutim, prema činjeničnom utvrđenju i priloženom nalazu, vještak je obračunao kamatu za tražbinu koja prema tražiocu izvršenja predstavlja neisplaćenu kamatu.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pž-08-000 061 od 13. juna 2008. godine apelantova žalba je odbijena, te potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj 072-0-Ip-06-000064 od 24. januara 2008. godine. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je prema ugovoru o preuzimanju duga izvršenik apelantu isplatio ukupan iznos od 284.733,20 KM, od čega na ime glavnog duga 253.635,89 KM, a na ime kamate 31.097,31 KM. Prema nalazu vještaka finansijske struke, ukupna kamata zbog kašnjenja u plaćanju iznosi 52.855,38 KM, te da je dug za glavnu kamatu ostao u visini od 21.758,07 KM. Saglasno nalazu vještaka, prvostepeni sud je 26. aprila 2007. godine donio rješenje o izvršenju radi naplate duga u iznosu od 21.758,07 KM prodajom izvršenikovih pokretnih stvari. Sud je, dalje, naveo da, u smislu odredbi čl. 22. i 23. ZIP-a, ugovor o preuzimanju duga nije niti vjerodostojna niti izvršna isprava. Sud je utvrdio da je ugovorom o preuzimanju duga, te ispunjenju duga izvršenik preuzeo dug prvobitnog izvršenika koji ne odgovara iznosu povodom kojeg je i pokrenut ovaj izvršni postupak. Osim preuzimanja duga prvobitnog izvršenika, očigledno je da je izvršenik imao i druga dugovanja prema apelantu. Sud je, dalje, naveo da, s obzirom na činjenicu da je u toku izvršnog postupka apelantu isplaćen iznos preko 250.000,00 KM, jasno slijedi da je prestalo potraživanje povodom kojeg je pokrenut izvršni postupak i koje je izvršenik preuzeo kao dug. Okružni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije imao osnova za određivanje izvršenja na osnovu ugovora niti na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud u rješenju koje je predmet osporavanja u ovom postupku. Na kraju, sud je naveo da, ukoliko je među strankama sporno potraživanje čije se izvršenje traži, osnovanost tog potraživanja može se dokazivati samo u parničnom postupku, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Sud je odbio i izvršenikov zahtjev za trošak sastava odgovora na žalbu navodeći da odgovor na žalbu nije imao utjecaj na ishod odluke o žalbi, pa je izvršenikovo izlaganje trošku sastava odgovora na žalbu bilo nepotrebno.
7. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu svojih prava vidi u tome što su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo u njegovom predmetu, time što su stavili van snage Rješenje o izvršenju broj 072-0-
Ip-06-000064 od 26. aprila 2007. godine, radi naplate novčanog potraživanja po osnovu neisplaćene zakonske zatezne kamate u iznosu od 21.758,07 KM. Navodi da su sudovi čije se odluke osporavaju trebali saslušati sudske vještake i uvažiti njihove nalaze, što bi rezultiralo činjenicom da se činjenično stanje pravilno utvrdi i pravilno primijeni materijalno pravo, a time i okonča izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu izvršne isprave, tj. pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Ps-14/99 od 22. novembra 1999. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem je osporeno rješenje o izvršenje stavljeno van snage, budući da su sudovi ocijenili da izvršenje nije određeno na osnovu vjerodostojne niti izvršne isprave.
11. U ocjeni dopustivosti konkretnog predmeta Ustavni sud, prvo, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan postupak, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacija, s obzirom na to da se odnosi na naplatu novčanog potraživanja po osnovu neisplaćene zakonske zatezne kamate u izvršnom postupku, tiče utvrđivanja apelantovih «građanskih prava i obaveza». Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP 2653/05 od 12. septembra 2006. godine; i Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). S obzirom na iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
12. Nakon što je utvrđeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, Ustavni sud treba dati odgovor na apelantove navode o povredi njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
13. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i dali razloge za primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 22. i 23. ZIP-a, jasno istakli da se izvršenje može odrediti samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, kao i druge isprave koja je zakonom određena kao izvršna isprava, te da u konkretnom slučaju ugovor o preuzimanju duga nije niti vjerodostojna isprava, niti izvršna isprava. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović