Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1356/08 (M. P.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1356/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1356/08, rješavajući apelaciju Mirka Pobrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Pobrića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-
000-494 od 4. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Pobrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz G. Brišnika, Tomislav-Grad, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 6. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-494 od 4. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-132/03 od 24. novembra 2005. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Federaciju BiH, Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu na ime razlike neisplaćenih plaća u periodu od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine isplati određene novčane iznose (bliže navedene u dispozitivu presude), te mjesečne plaće u punom iznosu za period od 1. januara 2001. godine do 30. aprila 2001. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospjelosti svakog pojedinog obroka pa do isplate, te troškove postupka u iznosu od 1.766,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik tužene od decembra 1999. godine sve do 31. marta 2002. godine, kada je razriješen dužnosti na temelju Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u Federalnom ministarstvu odbrane Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum). Dalje, sud je utvrdio da se potraživanja za isplatu razlike plaća za period od 1. decembra 1999. godine zaključno sa decembrom 2000. godine temelje na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba službenika i namještenika na službi u Hrvatskom vijeću obrane (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO) od 19. novembra 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti Federalnog ministarstva odbrane u Vojsci Federacije BiH (u daljnjem tekstu: FMO i VFBiH) za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba FMO-a i VFBiH - hrvatska komponenta - od 18. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Sud je, također, naveo da tužena nije osporila da je apelantu za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine isplaćivana umanjena plaća za 40% i 20% za mjesece kako je to pobliže navedeno u izreci presude, te da je umanjenje ovisilo o prilivu sredstava koja su doznačena na poseban žiroračun HVO-a. Općinski sud je istakao da tužena nije osporila da apelant u periodu od 1. januara 2001. godine do 30. aprila 2001. godine uopće nije primao plaću. S obzirom na navedeno, kao i odredbe člana 5. Sporazuma, sud je zaključio da je tužena priznala dug apelantu, te da on, shodno odredbama člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije zastario, te je obavezao tuženu da apelantu isplati dosuđene iznose kao u izreci presude.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-07-000-494 od 4. februara 2008. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine sa zakonskom zateznom kamatom odbio, a zakonske zatezne kamate na sve dosuđene iznose za period od 1. januara 2001. godine pa do 30. aprila 2001. godine preinačio, tako da zakonska zatezna kamata teče od 1. aprila 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, umjesto od dospjelosti svakog pojedinog obroka. Također je Kantonalni sud preinačio odluku o troškovima postupka, tako da je apelantu umjesto iznosa od 1.766,00 KM na ime troškova postupka dosudio iznos od 1.100,00 KM. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je, ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih navoda, ocijenio da je žalba tužene djelimično osnovana.
5. Kantonalni sud je ocijenio da je sporno da li je tužena obavezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaća, budući da prema tvrdnji tužene sredstva pristigla iz R. Hrvatske nisu nikada bila dio sredstava budžeta FBiH. Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 2. Sporazuma FBiH i R. Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine predviđeno da je pomoć namijenjena FMO-u i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika i dočasnika i vojnika u FMO-u i VFBiH. Ovaj Sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon isteka mogao se produžiti zavisno od sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu R. Hrvatske. Imajući u vidu navedene odredbe Sporazuma, Kantonalni sud je zaključio da, ukoliko dogovorena finansijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu bila doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta FBiH, to nije postojala ni obaveza FBiH za isplatu plaća po Pravilniku za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO-a. Pretpostavka za isplatu plaća u iznosu koji je apelant tražio je prethodno dostavljena finansijska pomoć iz R. Hrvatske, što bi omogućilo isplatu plaća po Pravilniku o plaćama HVO-a. Naime, doznačena novčana sredstva od R. Hrvatske u smanjenom iznosu su omogućila isplate plaća koje je apelant primio, a koja mu pripadaju za sporni period. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Pravilnikom za pripadnike HVO-a su zavisila od priliva doniranih sredstava R. Hrvatske, pa, kako su ona izostala, to apelantu plaća i nije isplaćena po navedenom Pravilniku. S tim u vezi, sud je naveo da tužena prema Pravilniku nije obavezna da iz budžetskih sredstava isplati apelantu navedene razlike u plaćama. Naime, apelantu je iz budžeta tužene osigurana plaća u visini kao i svim drugim pripadnicima vojske FBiH, primjenom Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se prema odredbama člana 168. primjenjuje i na pripadnike oružanih snaga, pa tužena po tom osnovu nema dugovanja prema apelantu i nije obavezna da mu isplati tražene iznose neisplaćenog dijela plaće za sporni period. Sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu da apelantu isplati mjesečne plaće u punom iznosu za period januar - april 2001. godine u mjesečnom iznosu od 805,00 KM, budući da isplatu tužena nije osporila, te da je apelantu radni odnos kod tužene prestao 31. marta 2002. godine. Sud je, također, zaključio da na dosuđene iznose naknada plaća apelantu pripada i zakonska zatezna kamata prema odredbama člana 277. ZOO-a i to ne od datuma iz izreke prvostepene presude, tj. od dospjelosti svakog obroka neisplaćene plaće pa do isplate, nego od dana podnošenja tužbe, 1. aprila 2003. godine, kako je to predviđeno odredbama člana 279. stav 3. ZOO-a. Sud je, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, shodno odredbama člana 386. stav 2. ZPP, preinačio odluku o troškovima postupka.
6. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ističe da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je, navodeći hronologiju sudskog postupka, istakao da je u konkretnom slučaju tužena neisplatom zarađenih dijelova plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine povrijedila njegovo pravo na imovinu. Naime, apelant ističe da su zarađene plaće njegova imovina stečena u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine i da ih je tužena priznala pismenim putem. Apelant ističe da se, prema članu 5. Sporazuma o prestanku obaveze profesionalne vojne službe, tužena obavezala da mu isplati sve plaće za period prije prestanka službe kada budu osigurana sredstva za tu namjenu, odnosno kada se bude vršila isplata pripadnicima vojske FBiH koji su ostali na službi, s tim da će prioritet imati osobe kojima je služba prestala na osnovu Sporazuma. Apelant navodi da je zbog neispunjenja obaveze iz radnog odnosa prema navedenom Sporazumu protiv tužene podnio tužbu sudu kojom je tražio isplatu neisplaćenih dijelova plaća i cijelih plaća. Također, ističe da je osporenom odlukom Kantonalnog suda diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tužene kojima je Općinski sud usvojio tužbene zahtjeve koji se odnose na ista potraživanja, a te presude je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud naglašava da u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio dio njegovog tužbenog zahtjeva da mu se isplate plaće za određeni vremenski period, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako postupak rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
13. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović