Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1805/08 (B. A.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Služnost
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1805/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1805/08, rješavajući apelaciju Božane Aleksić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božane Aleksić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž- 07-000 445 od 14. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P.-06-000 240 od 10. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božana Aleksić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stenjaka - Teslić, koju zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnijela je 14. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 445 od 14. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-06-000 240 od 10. maja 2007. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-P-06-000 240 od 10. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su Ž.A. i S.A. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena) ometali apelanticu u posljednjem mirnom posjedu služnosti kolskog puta, tako što je drugotužena 23. septembra 2006. godine pismeno upozorila apelanticu da je zabranjen prolaz putem, a potom je 10. oktobra 2006. godine prvotuženi postavio željeznu kliznu kapiju na putu i time onemogućio apelanticu u mirnom posjedu služnosti kolskog puta za dolazak kući i odlazak od kuće kolima, te da se naloži tuženim da uspostave stanje prije izvršenog smetanja uz naknadu troškova postupka. Istim rješenjem apelantica je obavezana da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelantica koristila sporni put do dolaska u kuću svog supruga i to od 1993. godine, te da je kuća vlasništvo P.A., oca apelanticinog supruga. Također je nesporno da su radnici Z.S. i N.M. postavili željeznu kapiju i da od 10. oktobra 2006. godine apelantica ne prolazi spornim putem. Sud je, dalje, naveo da je sporno da li su tuženi pasivno legitimirani u ovom predmetu, odnosno da li je prvotuženi postavio spornu kapiju i time onemogućio apelanticu u mirnom posjedu služnosti kolskog puta za dolazak kući i odlazak od kuće kolima. Sud je obrazložio da je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog temeljem provedenih dokaza zaključio da tuženi čin ometanja služnosti kolskog puta, kako je navedeno u tužbi, nisu učinili, niti dali bilo kakav nalog za izvođenje radova. Naime, izvođač radova na postavljanju kapije je radio po nalogu i u korist posjednika - oca prvotuženog Ž.A. i supruga drugotužene S.A. Stoga je sud zaključio da tuženi nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari i apelanticin tužbeni zahtjev odbio.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 445 od 14. maja 2008. godine apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja je djelimično uvažena i osporeno rješenje preinačeno u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je apelantica obavezana da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.280,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 2.100,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
5. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticin tužbeni zahtjev odbio, iako je pri tome dao djelimično neadekvatne razloge. Naime, Okružni sud je obrazložio da u cijelosti prihvata utvrđeno činjenično stanje, koje se ne dovodi u sumnju ni apelanticinim žalbenim navodima, i zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Međutim, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je sporna kapija postavljena tako da onemogućava prolaz apelantici kolima, a imajući u vidu da se radi o kliznoj kapiji, te da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je kapija bila zatvorena i da je apelantici na taj način onemogućen pristup kući. Dalje, sud navodi da je iz fotografije koja je priložena kao dokaz u spis vidljivo da kapija nije postavljena na takav način da onemogućava prolaz putem. Stoga, Okružni sud je ocijenio da do smetanja posjeda nije došlo na način preciziran tužbenim zahtjevom, pa ni navodi žalbe da prvostepeni sud nije u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio iskaze svjedoka analizirajući pojedine iskaze i ukazujući na njihove protivrječnosti ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost osporenog rješenja. Okružni sud je, analizirajući provedene dokaze, zaključio da iz sadržaja dokaza ne proizlazi da su tuženi postavili kapiju koja onemogućava prolaz spornim putem, te da je apelantica spriječena da koristi sporni put. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode kojim se ističe da verbalno upozorenje izraženo kasnije pismenim putem i manifestirano izgradnjom kapije predstavlja jedinstvo, kako subjektivnog odnosa, tako i faktičke radnje kojom bi apelantici bilo onemogućeno korištenje puta. Okružni sud je preinačio odluku prvostepenog suda o troškovima postupka i priznao tuženim naknadu troškova za zastupanje, dok je zahtjev za paušalnu nagradu odbio i visinu troškova dosudio u ukupnom iznosu od 1.280,00 KM.
6. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju proisteklom zbog pogrešne ocjene dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica se žali na postupanje prvostepenog suda koji je zaključio da tuženi nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari i ističe da drugostepeni sud pravi krupan procesnopravni i materijalnopravni promašaj kada zaključuje da joj postavljanjem kapije nije zabranjen prolaz ni pristup kući. Apelantica smatra da su zaključci redovnih sudova potpuno pogrešni i suprotni izvedenim dokazima, te da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na dom i pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje osporene odluke Okružnog suda, koji je analizirajući izvedene dokaze dao jasne i konzistentne razloge zbog kojih je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Naime, Okružni sud je uočio da je obrazloženje prvostepenog sud zasnovano na djelimično neadekvatnim razlozima, međutim, prema ocjeni Okružnog suda, koji je u potpunosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, to nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporenog rješenja jer apelantici faktički nije zabranjeno korištenje kolskog puta, odnosno dolazak i odlazak kući tim putem kolima.
11. Dakle, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
12. Apelantica se žali da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović