Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1717/08 (S. M.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1717/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine, u predmetu broj AP 1717/08, rješavajući apelaciju S. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-7/08 od 21. svibnja 2008. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-61/07 od 25. veljače 2008. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-143/05 od 15. lipnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mrkonjić-Grada, koju zastupa Predrag Radulović, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 7. lipnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-7/08 od 21. svibnja 2008. godine, Presude Suda BiH broj Gž-61/07 od 25. veljače 2008. godine i Presude Suda BiH broj P-143/05 od 15. lipnja 2007. godine.
2. Apelantici je prestao radni odnos u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine, na temelju Rješenja o prestanku radnog odnosa broj 01-5778/75 od 29. prosinca 2004. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o prestanku radnog odnosa). Na ovo rješenje apelantica je izjavila žalbu koja je odbijena konačnim Rješenjem broj 07-1411 od 14. veljače 2005. godine (u daljnjem tekstu: konačno rješenje). Apelantica je 28. ožujka 2005. godine Sudu BiH podnijela tužbeni zahtjev kojim je tražila: da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa i konačno rješenje tužene Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), vraćanje na posao na njeno ranije radno mjesto ili u skladu sa njenim stručnim sposobnostima, te da joj tužena naknadi štetu nastalu zbog prekida radnog odnosa, a koja se odnosi na neisplaćene plaće od 31. prosinca 2004. godine do 1. lipnja 2006. godine u ukupnom iznosu od 10.083,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Presudom Suda BiH broj P-143/05 od 15. lipnja 2007. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev. Sud BiH je naveo da je utvrdio da je apelantici prestao radni odnos 31. prosinca 2004. godine na temelju rješenja o prestanku radnog odnosa, kojem je prethodilo osnivanje tužene na razini Bosne i Hercegovine, u smislu Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 12/04; u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno gašenje entitetskih obavještajno-sigurnosnih službi. Dalje, da je odredbom članka 99. Zakona propisano da uposlenici u ranijim obavještajnim službama postaju uposlenici tužene, ali ne kao uposlenici u stalnom radnom odnosu nego do donošenja konačne odluke o njihovom statusu, a nakon provjere predviđene odredbom članka 101. Zakona, u smislu koje je formirana Komisija za provjeru da li ti uposlenici ispunjavaju uvjete za prijem u radni odnos kod tužene, kao i druge kriterije koje je utvrdio generalni direktor tužene, a odobrilo Vijeće ministara. Sud BiH je naveo da je tužena smanjila broj radnih mjesta za koje je propisana srednja stručna sprema, tako da je u radni odnos preuzela 172 bivših uposlenika dok je 239 uposlenih proglasila viškom.
4. Sud BiH je naveo da je apelantica imala srednju stručnu spremu, da je ispunjavala opće uvjete za zasnivanje radnog odnosa i da je u tijeku navedene reforme apelantica radila na radnom mjestu veziste u Podcentru Mrkonjić-Grad do 1. lipnja 2004. godine kada ju je preuzela tužena, da je na temelju Pravilnika o unutarnjoj organizaciji ukinut Podcentar Mrkonjić-Grad, a teritorija koju je pokrivao stavljena je u nadležnost Terenskog ureda u Banjaluci. Budući da je prestalo postojati radno mjesto na kojem je zatečena apelantica, Sud BiH je naveo da je to razlog donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Dalje, da niti Zakonom niti Zakonom o radu u institucijama BiH («Službeni glasnik BiH» br. 26/04 i 48/05) nisu propisani kriteriji koji bi se primjenjivali u slučaju viška radne snage prilikom odabira kandidata koji u potpunosti ispunjavaju uvjete, te da ne postoji zakonski osnov za obvezu tužene da apelantici nađe odgovarajuće uposlenje u srodnim institucijama, te da zato i nije utemeljen njen prigovor da je tužena povrijedila odredbu članka 72. Zakona o radu u institucijama BiH. Dalje, odgovarajući na apelantičine prigovore, Sud BiH je istakao da je odredbom članka 37. stavak 3. Zakona propisano da struktura uposlenih u tuženoj generalno odražava nacionalnu strukturu BiH prema posljednjem popisu stanovništva, koju odredbu sadrži i Zakon o radu u institucijama BiH, da odredba članka 40. stavak 4. Zakona propisuje da osoba, osim posebnih uvjeta, treba imati odgovarajuću stručnu spremu, posebne stručne vještine i znanja, te da prema Kriterijima provjere, kao opredjeljujući faktor na temelju kojeg će Komisija donijeti odluku o daljnjem statusu preuzetog uposlenika, ima pozitivne ocjene rada, viši stupanj obrazovanja, stručnost, tečaji i sl. S tim u svezi, Sud BiH je naveo da apelantica nije dokazala da je tužena prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji element na temelju kojeg bi bila dužna apelanticu zadržati u radnom odnosu među 172 primljena uposlenika. Sukladno navedenom, Sud BiH je istakao da tužena nije povrijedila niti Zakon o radu u institucijama BiH, niti Zakon, niti članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Sud BiH donio je Presudu broj Gž-61/07 od 25. veljače 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku jer je u procesu reorganizacije tužena ukinula radno mjesto na kojem se zatekla apelantica, smanjila broj radnih mjesta za koja je propisana srednja stručna sprema, tako da je iz bivših entitetskih službi preuzela 172 uposlenih dok je «višak» bio 239 uposlenih, među kojim je bila i apelantica. Dalje, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da apelantica konkretnim činjenicama nije ukazala na to da je tužena prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji element na temelju kojeg bi apelanticu bila dužna zadržati među 172 primljenih uposlenika sa srednjom stručnom spremom. Sud BiH je naveo da iz obrazloženja prvostupanjske presude nikako ne proizlazi da je apelantici prestao radni odnos zato što je pripadnica određene nacije nego isključivo zbog ukidanja organizacione jedinice pa time i njenog radnog mjesta. Dalje, navedeno je da zbog specifične strukture u BiH logično je da tužena prilikom prijema u radni odnos, osim općih i posebnih uvjeta, mora voditi računa i o ovoj činjenici. Međutim, tužena nije povrijedila članak 14. Europske konvencije jer apelantica nije ostala bez radnog mjesta zbog učinjene diskriminacije nego zbog ukidanja njenog radnog mjesta.
6. Sud BiH je, odlučujući o apelantičinoj reviziji, donio Presudu broj Rev-7/08 od 21. svibnja 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostupanjska presuda pravilna i zakonita, te da je s tim u svezi reviziju odbio.
7. Apelantica navodi da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa u suprotnosti sa člankom 14. Europske konvencije, što posebno proizlazi iz odgovora na tužbu tužene koja je navela: «Prilikom odabira kandidata morala se ispoštovati odredba članka 37. stavak 3. Zakona, koja propisuje da struktura uposlenih generalno odražava nacionalnu strukturu BiH prema posljednjem popisu stanovništva. S obzirom da je struktura OSS RS, do dana transformacije, bila gotovo jednonacionalna (od 396 uposlenika bilo je 388 srpske nacionalnosti), neminovno je moralo doći do otpuštanja uposlenih srpske nacionalnosti». S tim u svezi, apelantica ističe da Sud BiH pogrešno smatra da je njen radni odnos prestao zbog ukidanja radnog mjesta, jer je tužena u odgovoru na tužbu istakla da je moralo doći do transformacije zbog neravnomjerne nacionalne zastupljenosti, što znači da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa njena nacionalna pripadnost, te da nije jasno zašto se Sud BiH, donoseći pobijane odluke, ponašao zaštitnički prema tuženoj. Apelantica navodi da djelatnici u Bosni i Hercegovini na ovaj način trpe velike štetne posljedice, ne zato što su loši djelatnici nego zato što imaju nepodobnu nacionalnu pripadnost.
8. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da apelantica nije dokazala da je kod donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa diskriminirana zbog svoje nacionalnosti, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza, a naročito ne iz rješenja o prestanku radnog odnosa čija je ocjena bila predmet tužbenog zahtjeva. S tim u svezi, Sud BiH je istakao da nisu utemeljeni apelantičini navodi da je diskriminirana ni prema kojem osnovu, pa ne ni prema osnovu njene nacionalnosti budući da joj je radni odnos prestao zbog ukidanja radnog mjesta i objektivnog utvrđenja da je «višak».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
11. U svezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na netočno utvrđene činjenice i pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na zabranu diskriminacije
13. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povredu ovog prava apelantica nalazi u postupanju redovitih sudova koji su pogrešno zaključili da joj je radni odnos prestao zbog ukidanja njenog radnog mjesta, a ne zbog njene nacionalne pripadnosti.
14. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud, Belgijski jezični slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stavak 226).
15. Sukladno navedenom stavu, a u svezi sa apelantičinim navodima, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi argumente ni dokaze da je u istoj situaciji različito tretirana u odnosu na druge osobe, odnosno da Ustavnom sudu nije dostavila relevantan dokaz na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je ona u predmetnom postupku bila diskriminirana. Naime, apelantica nije dostavila niti jednu odluku redovitih sudova kojom je drugom djelatniku, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen zahtjev kakav je podnijela i apelantica u konkretnom slučaju, osim što je navela da je tužena u odgovoru na tužbu istakla da je moralo doći do transformacije zbog neravnomjerne nacionalne zastupljenosti, što znači da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa njena nacionalna pripadnost. Ustavni sud konstatira da iz predočene dokumentacije nije vidljivo da je apelantica tijekom postupka nudila dokaze o povredi prava na nediskriminaciju, a da su sudovi o njima propustili odlučiti, nego upravo suprotno, da se Sud BiH u svojim odlukama očitovao u svezi sa ovim njenim navodima navodeći da apelantica nije dokazala da je tužena donoseći rješenje o prestanku radnog odnosa diskriminirala apelanticu na osnovu nacionalne pripadnosti. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da su i apelantičini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, očito (prima facie) neutemeljeni.
16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović