Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/08 (Š. T.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1775/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine, u predmetu broj AP 1775/08, rješavajući apelaciju Šime Tadića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šime Tadića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000359 od 18. ožujka 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.787/04 od 27. prosinca 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P. 872/03 od 23. ožujka 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Šimo Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mramora, kojeg zastupa Ružica Tanasilović, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 13. lipnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000359 od 18. ožujka 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.787/04 od 27. prosinca 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 872/03 od 23. ožujka 2004. godine.

2. Apelant je 3. travnja 2003. godine pokrenuo parnični postupak protiv Rudnika «Kreka» d.o.o. Tuzla radi naknade štete za uništeni stambeni objekt i pomoćne objekte (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), izgrađene na zemljištu označenom kao k.č. br. 1243 i 1244, ukupne površine 1.169 m², upisane u posjedovni list br. 1008 k.o. Plane, novi premjer, odnosno k.č. br. 728/6 upisane u zk. ul. br. 639, stari premjer, u iznosu od 31.944,00 KM, za uništeno zemljište i za izgubljene prinose od voća i poljoprivrednih usjeva iznos od 13.123,00 KM, te za naknadu troškova postupka.

3. Presudom Općinskog suda broj P. 872/03 od 23. ožujka 2004. godine obvezan je tuženi Rudnik «Kreka» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime uništenog zemljišta, te izgubljenih prinosa od voća i poljoprivrednih usjeva isplati iznos od 8.139,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. ožujka 2004. godine, te da mu izmiri troškove postupka u iznosu od 374,94 KM. U ostalom dijelu Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u: prijepis posjedovnog lista, zk. izvadak, identifikaciju, kopiju katastarskog plana, nalaze i mišljenja vještaka geologa, agronoma i građevinskog vještaka, te da je saslušao navedene vještake i apelanta kao parničnu stranku. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geologa proizlazi da je sporna nekretnina izgrađena 1964. godine, da se oštećenja na spornoj nekretnini mogu dovesti u vezu sa radovima koje izvodi tuženi, da se sporna nekretnina nalazi u granicama rudnog polja koje je 10. kolovoza 1962. godine proglašeno rudnim, te da u blizini sporne nekretnine postoji ventilacijski šaht-okno koji je bio u funkciji sve do 1990. godine. Dalje, navedeno je da iz nalaza građevinskog vještaka proizlazi da na spornoj nekretnini postoje oštećenja i deformacije na zidovima i temeljima, da njena sanacija nije ekonomski opravdana, te da treba priznati totalnu štetu, ukupno u iznosu 31.944,00 KM, te iznos od 10.541,00 KM na ime amortizacije. Iako je na temelju navedenih nalaza i mišljenja zaključio da je sporna nekretnina uništena uslijed rudarskih radova koje je poduzimao tuženi, Općinski sud je naveo da je odbio ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva zato što je odredbama članka 74. stavak 1. Osnovnog zakona o rudarstvu («Službeni list FNRJ» broj 26/59), koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant sagradio spornu nekretninu, propisano da se za podizanje građevinskih objekata na zemljištu u granicama rudnog polja mora prije izdavanja građevinske dozvole pribaviti mišljenje rudarskog poduzeća. Budući da je apelant izgradio spornu nekretninu bez potrebne suglasnosti tuženog i potrebnih odobrenja organa uprave nadležnog za izdavanje odobrenja za gradnju, koja činjenica apelantu nije mogla biti nepoznata jer se u blizini sporne nekretnine nalazi ventilacijski otvor-okno tuženog, to mu nije dosudio traženi iznos na ime naknade štete zbog uništenja sporne nekretnine.

5. Obrazlažući zašto je apelantu dosudio iznos od 8.139,00 KM sa zakonskim kamatama na ime naknade štete zbog uništenog zemljišta i prinosa, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka agronoma proizlazi da je sporno zemljište bilo poorano, bez zasađenih usjeva, da izvođenje rudarskih radova uzrokuje sušenje zasađenih voćnih i drugih poljoprivrednih kultura, te da mu s tim u svezi pripada ovaj vid naknade štete.

6. Presudom Kantonalnog suda broj Gž.787/04 od 27. prosinca 2006. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva na ime naknade štete zbog uništenja sporne nekretnine, dok je u dosuđujućem dijelu konstatirao da presuda ostaje neizmijenjena.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je utemeljen apelantov prigovor da je ventilacijski otvor-okno vezan za drugu jamu koja je otvorena 1980. godine, a da je apelant spornu nekretninu sagradio 1964. godine, ali da navedeno nije utjecalo na pravilnost odluke. Naime, sporna nekretnina izgrađena je bez odobrenja za građenje, te bez pribavljenog mišljenja o mogućnosti gradnje, suprotno odredbi članka 74. stavak 1. Osnovnog zakona o rudarstvu, kojom je propisano da je za podizanje građevinskih objekata na granicama rudnog polja potrebno mišljenje rudnika s obzirom na rudarske radove. Dalje je navedeno da je Skupština općine Tuzla 31. svibnja 1977. godine donijela Odluku o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih stambenih objekata (u daljnjem tekstu: Odluka), ali da apelant ničim nije dokazao da je izvršio naknadnu legalizaciju sporne nekretnine. Kantonalni sud je naveo da, i ako bi se donijelo pojedinačno rješenje u smislu navedene Odluke, ne bi se mogla zasnovati odgovornost tuženog za uništenje sporne nekretnine zbog izvršenih rudarskih radova, zbog toga što apelant nije tražio mišljenje o riziku gradnje na rudnom polju, u smislu članka

74. Osnovnog zakona o rudarstvu. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je neutemeljen apelantov navod da je tuženi dao prešutnu suglasnost budući da se nije protivio gradnji sporne nekretnine, odnosno da, iako je šteta u uzročnoj vezi sa rudarskim radovima, apelant kao bespravni graditelj preuzima rizik za oštećenja jer je gradio bez mišljenja rudarskog poduzeća i bez odobrenja za građenje.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-07-

000359 od 18. ožujka 2008. godine kojom je reviziju odbio, te naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da, kako apelant nije postupio u smislu odredbe članka 74. Osnovnog zakona o rudarstvu, preuzeo je rizik za eventualnu štetu koja je u svezi sa rudarskim radovima, pa je tuženi ekskulpiran od svake krivnje, odnosno odgovornosti u smislu članka 177. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) i da su, s tim u svezi, pravilne odluke nižestupanjskih sudova.

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju redovitih sudova koji su previdjeli da je tuženi bio dužan obilježiti granice rudnog polja, te da on nije znao da gradi spornu nekretninu na granicama rudnog polja. Dalje, vezano za utvrđenje da je on spornu nekretninu izgradio bez odobrenja, apelant ističe da je Skupština općine Tuzla donijela Odluku kojom je na izričit način propisano koji objekti se smatraju bespravno izgrađenim, odnosno da svi objekti koji su sagrađeni bez odobrenja prije 15. veljače 1968. godine ne smatraju se bespravno izgrađenim, što je uostalom i stav Vrhovnog suda u presudi iz 1997. godine, odnosno Kantonalnog suda u presudi iz 2003. godine. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer je Vrhovni sud u Presudi broj 070-0-Rev-07-

000083 od 15. siječnja 2008. godine u potpuno identičnoj situaciji donio suprotnu odluku. Apelant ističe da sudovi nisu vodili računa o njegovom pravu na slobodan izbor mjesta življenja, da je njegova imovina, koju je dugo godina koristio, uništena, odnosno da je država donijela propise kojim je ograničila njegova prava, a da nije poduzela niti eksproprijaciju niti drugi vid rješavanja imovinskopravnih odnosa, pogotovo što on nije znao da gradi na granicama rudnog polja.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na dom

14. Vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se to iz apelacije i dokumenata priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o naknadi štete nastaloj na spornoj nekretnini, a nikako o pitanjima koja bi uopće mogla utjecati na apelantovo pravo na dom. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/08 (Š. T.) | Sudska praksa | Aktio