Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1964/08 (M. B.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Razvod braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1964/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine, u predmetu broj AP 1964/08, rješavajući apelaciju Milene Bošnjak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Bošnjak podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-
000 720 od 18. lipnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-07-000 181 od 4. listopada 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića podnijela je 26. lipnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 720 od 18. lipnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-07-
000 181 od 4. listopada 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 087-0-P-07-000 181 od 4. listopada 2007. godine razveden je brak Franje Bošnjaka (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelantice, koji je bio zaključen 1. ožujka 1969. godine. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužitelj u tužbi naveo da je tijekom braka sa apelanticom, tj. 1970. godine, rođen njihov sin koji je sada punoljetan, da su se njihovi bračni odnosi poremetili ubrzo nakon zaključenja braka, da već dvadeset godina ne žive zajedno, te predložio da se njihov brak razvede. Dalje, navedeno je da je apelantica u odgovoru na tužbu istakla da se ne protivi tužbenom zahtjevu ukoliko tužitelj to uistinu želi, te da su točni njegovi navodi da su bračni odnosi poremećeni i da žive odvojeno u posebnim prostorijama njihovog zajedničkog stana. Osnovni sud je naveo da je, u smislu članka 52. stavak 1. Obiteljskog zakona («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 54/02), donio odluku kao u izreci, budući da su ispunjeni uvjeti za razvod braka jer je nesporno utvrđeno da je njihova bračna zajednica prestala postojati prije dvadeset godina, a da tužitelj nema namjeru nastaviti bračnu zajednicu, te da apelantica poštuje takvu njegovu volju.
3. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 720 od 18. lipnja 2008. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantičini žalbeni navodi da se ona nije suglasila da se brak razvede jer je na pripremnom ročištu izjavila: «I pored toga što me moj suprug omalovažava ja bi željela nastaviti bračnu zajednicu, ali ako on to želi suglasna sam da se naš brak razvede», te da je i na ročištu za glavnu raspravu izjavila: «Zato odluku prepuštam sudu». Dalje, žalbene navode da je tužitelj za vrijeme trajanja braka u njihov zajednički stan dovodio druge žene, te da ju je fizički zlostavljao, Okružni sud je, također, ocijenio neutemeljenim jer ovi apelantičini navodi samo ukazuju na to da je prvostupanjska odluka pravilna, tj. da se njihov brak zbog trajno poremećenih odnosa u smislu članka 52. stavak 1. Obiteljskog zakona treba razvesti.
4. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelantica nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno zaključili da se ona složila sa razvodom braka, jer je navedeno upravo suprotno: «…da sam ja u slučaju razvoda braka osoba koja mora tražiti zaštitu zbog zlostavljanja, da nemam sredstava za život, da mi se prijeti mogućnost iseljenja na ulicu ili ne znam gdje… Razvodom braka ljubavnici moga muža samo bi se dao podsticaj da mi što više zagorča inače težak život, a to je dosadašnje drsko ulaženje u stan u tijeku dana, sada poduzimanje radnji radi mog fizičkog odstranjenja».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U svezi sa apelantičinim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elementa proizvoljnosti u obrazloženju odluka redovitih sudova, a da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović