Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2030/08 (N. Š.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2030/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine, u predmetu broj AP 2030/08, rješavajući apelaciju Nikole Šego, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Šego podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000 066 od 29. svibnja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-07-000 020 od 20. veljače 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kv-09-000 027 od 26. kolovoza 2009. godine i Rješenja broj 013-0-K-07-000 020 od 22. lipnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Šego (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Boriša Ilić, odvjetnik iz Doboja, podnio je 7. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 066 od 29. svibnja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-07-000 020 od 20. veljače 2008. godine.
2. Nakon toga, apelant (kojeg zastupa isti odvjetnik) podnio je 10. listopada 2009. godine drugu apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda broj 013-0-Kv-09-000 027 od 26. kolovoza 2009. godine i broj 013-0-K-07-000 020 od 22. lipnja 2009. godine. Navedena apelacija registrirana je pod poslovnim brojem AP 3193/09.
3. Budući da je Ustavnom sudu apelant dostavio više zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju (apelacija na presude kojim je apelant proglašen krivim i obvezan na troškove kaznenog postupka i apelacija protiv rješenja kojim je odlučeno o visini troškova u istom predmetu), Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2030/08 i AP 3193/09, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2030/08.
4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-K-07-000 020 od 20. veljače 2008. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo spolnog nasilja nad djetetom iz članka 195. stavak 4. u svezi sa stavkom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS). Okružni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, te obvezao apelanta na naknadu troškova kaznenog postupka koji će biti određeni posebnim rješenjem.
5. Okružni sud je naveo da je proveo dokaze optužbe i to da je saslušao oštećenu mldb. M.J. (u daljnjem tekstu: oštećena), svjedoke I.S., M.Z. i Z.J, vještake, kliničke psihologe, neuropsihijatra, vještaka forenzičke genetike, te da je izvršio uvid u: nalaze i mišljenja vještaka, psihologa i neuropsihijatra, prijavu Doma zdravlja Policijskoj postaji, izvještaj ljekara o pregledu oštećene, izvještaj DNK analize i pojašnjenje, analize Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, službenu zabilješku o apelantovim sumnjivim radnjama, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, fotodokumentaciju lica mjesta, te zapisnike o saslušanju oštećene u Tužiteljstvu u Doboju, zajedno sa CD snimkom i u policijskoj postaji.
6. Općinski sud je naveo da je proveo sljedeće dokaze obrane: da je saslušao majku oštećene, apelanta i svjedoka I.Č., da je izvršio uvid u: povijest bolesti za apelanta, radiološke nalaze, prijavu tjelesne ozljede, izvještaj Hrvatske poštanske banke i potvrdu Policijske postaje iz Hrvatske.
7. Obrazlažući kako je utvrdio apelantovu krivnju za predmetno kazneno djelo, Okružni sud je naveo sljedeće; iz iskaza oštećene, koji je dala u istrazi, proizlazi da je ona dolazila kod apelanta, koji joj je u sobi gdje spava naređivao da se skine i da legne na krevet, da je vršio određene spolne radnje, nakon čega bi se obrisao papirnom maramicom koju bi bacao u smeće. Oštećena je izjavila da joj je apelant nakon obavljanja ovih radnji davao u početku 10 KM, a nakon toga 5-6 KM, da je svaki tjedan išla u apelantovu kuću, da ju je apelant upozoravao da nikome ne priča o tome, te da mu je rekla koliko ima godina. Okružni sud je naveo da je sastavni dio ovog iskaza CD snimak o saslušanju oštećene. Dalje, da je oštećena na glavnom pretresu potpuno izmijenila prethodni iskaz, te da je izjavila da ju je apelant hranio i da je nije dirao niti po jednom dijelu tijela osim po glavi. Okružni sud je istakao da je dopustio emitiranje CD snimka, da je branitelj prigovarao prilikom emitiranja snimka, ali da je omogućio obrani da postavlja pitanja i u svezi s tim iskazom, te da je taj iskaz ocijenio kao istinit i točan. Okružni sud je, dalje, naveo da iz iskaza vještaka kliničkog psihologa slijedi da je oštećena rane adolescentne dobi, lako mentalno retardirana osoba koja nije imala stvarnu percepciju o događaju, da nema logičku obradu događaja, odnosno da nije sklona izmišljanju događaja. Iz iskaza svjedoka I.S. (iskaz iz istrage) proizlazi da je jedne prilike ovaj svjedok prolazio pored apelantove kuće, da ga je apelant uvijek pozivao da uđe u kuću, a da ga tada nije pozvao, da se vrlo čudno ponašao i da je iz njegove kuće istrčala oštećena, o čemu je obavijestio policiju. Okružni sud je naveo da je ovaj svjedok izmijenio svoj iskaz na glavnom pretresu, odnosno da je na glavnom pretresu izjavio da nije uočio ništa čudno u apelantovom ponašanju, te da nije vidio oštećenu, ali da nije imao odgovor na pitanje zašto je onda zvao policiju ako se ništa nije dogodilo. S tim u svezi, Okružni sud je istakao da nije prihvatio ovaj njegov izmijenjeni iskaz, te da je prihvatio iskaz koji je ovaj svjedok dao u istrazi. Dalje, da iz iskaza svjedoka, policijskog službenika, proizlazi da ga je svjedok I. S. obavijestio o apelantovom čudnom ponašanju i da je oštećena istrčala iz njegove kuće, da je nakon toga otišao do kuće gdje je stanovala oštećena, da je ona počela plakati i da mu je ispričala na koji način je apelant vršio spolne radnje prema njoj. Okružni sud je istakao da je ovaj iskaz prihvatio kao objektivan i istinit, kao i iskaz svjedoka Z.J. koji je vršio pretres apelantove kuće i koji je izjavio da je pronašao tragove kose, tri pakovanja «viagre», da je fotografirao lice mjesta i da je izdao potvrdu o oduzimanju predmeta. Dalje, da iz nalaza i mišljenja vještaka forenzičke genetike proizlazi da sporni biološki trag (na papirnoj maramici) vjerojatno predstavlja apelantovu spermu, a da iz iskaza vještaka kliničkog psihologa slijedi da je apelant osoba sa neurotskim poremećajem ličnosti, da je na infantilnoj razini seksualnosti, te da se takve osobe mogu pojaviti kao počinitelji ovakvih kaznenih djela, pa i u sedamdesetim godinama. Okružni sud je zaključio da iz navedenih dokaza nesumnjivo proizlazi apelantova kaznena odgovornost za predmetno kazneno djelo.
8. Obrazlažući zašto nije prihvatio iskaz svjedoka, majke oštećene, Okružni sud je naveo da je ova svjedokinja izjavila da je navedeno «metnuto» na njeno dijete i apelanta, da je ona bila prisutna kada je policijski službenik ispitivao oštećenu, da joj se «zabio u oči», da se derao na oštećenu, da je oštećena lijepo rekla da ju je apelant nahranio i da joj je dao sok, da ona nije krivila apelanta, da joj je čak i kazala: «Mama, nije mi ništa radio samo me hranio, dao mi sok, popila sam, pomogao mi, dao mi para, siromašna sam». Okružni sud je naveo da iskaz ove svjedokinje potvrđuje da ova obitelj živi u teškim materijalnim uvjetima i da je rad članova njene obitelji kod apelanta jedini izvor prihoda. Dalje, da je ova svjedokinja djelovala neuvjerljivo, te da je ovakav iskaz dat isključivo radi pomoći apelantu. Okružni sud je istakao: «Inače, neshvatljivo je i neprihvatljivo da jedna majka okrivljuje svoje mldb. dijete za ono što mu drugi nanesu». Obrazlažući apelantov iskaz, Okružni sud je istakao da je on izjavio da je jedan dan došla oštećena, da je on ručao, da je ona tražila sok i časopis koji joj on nije dao, da je nakon toga ona istrčala iz kuće i da je tada začuo vozilo svjedoka I.S. i da je izašao iz kuće. Vezano za iskaz svjedoka I.Č. koji je izjavio da je apelant bio rukovoditelj u svojoj mjesnoj zajednici, da je bio uzoran i cijenjen u svakom pogledu, Okružni sud je naveo da se ovaj iskaz odnosi na raniji apelantov život, te da nije relevantan sa aspekta dokazanosti predmetnog kaznenog djela.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 066 od 29. svibnja 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
10. Ogovarajući na žalbene navode, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud dao razloge o svim odlučnim činjenicama upravo kako predviđa odredba čl. 287. i čl. 296. stavak 7. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; u daljnjem tekstu ZKPRS), te da je, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa nalazima vještaka i drugim provedenim dokazima, izveo pravilan zaključak da je apelant u više navrata spolno iskorištavao oštećenu kada je ona imala trinaest godina, jasno obrazlažući način poduzimanja svakog oblika spolne radnje koju je apelant vršio sa oštećenom. Dalje, da pobijana presuda, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka u istrazi i na glavnom pretresu, daje valjano obrazloženje zbog kojih razloga prihvata kao istinite iskaze date u istrazi, dovodeći ih u vezu sa nalazima vještaka, te da pravilno zaključuje da je apelant počinio predmetno kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, posebno prihvaćajući kao uvjerljivo mišljenje vještaka psihologa da oštećena nije sposobna izmisliti tako neprijatan događaj sa toliko detalja.
11. Odgovarajući na apelantov žalbeni navod da mu je u postupku povrijeđeno pravo na obranu, odnosno da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, Vrhovni sud je istakao da se iskazi dati u istrazi mogu koristiti na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom izravnog ili unakrsnog ispitivanja, odnosno da korištenje iskaza iz istrage može biti u cijelosti ili djelomično, u ovisnosti o tome je li osoba koja se saslušava odstupila od svog iskaza koji je dala u istrazi, te da navedeno nije ograničeno time je li branitelj bio prisutan kada je dat iskaz u istrazi. Vrhovni sud je naveo da je ispitivanje oštećene u istrazi vršeno u smislu članka 150. stavak 4. ZKPRS, obazrivo i uz pomoć i prisustvo socijalnog radnika, bez bilo kakvog iznuđivanja iskaza, da su oštećenu ispitali izravno i unakrsno na glavnom pretresu, također u prisustvu socijalnog radnika i kliničkog psihologa, tužitelj i obrana. Vrhovni sud je naveo da navedeno obrazloženje vrijedi i za prihvaćanje iskaza svjedoka I.S. Dalje, Vrhovni sud je istakao da niti jedan dokaz nije nezakoniti dokaz. Naime, da je odredbom članka 150. stavak 3. ZKPRS propisan tijek i način saslušanja maloljetne osobe kao svjedoka, što znači da se i maloljetne osobe mogu saslušati kao svjedoci na okolnosti koje stranke, branitelj i sud žele razjasniti, te da nema dilema da se iskazi ovih svjedoka mogu koristiti na glavnom pretresu u smislu članka 280. stavak 1. ZKPRS kojim je propisan način korištenja iskaza datih u istrazi. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je istakao da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-K-07-000 020 od 22. lipnja 2009. godine naloženo je apelantu da naknadi sudu troškove kaznenog postupka u iznosu od 20.737,00 KM, koji se sastoje od troškova za vještake i nagrade, troškova postavljenog branitelja, te troškova paušala u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Presudom Okružnog suda broj 013-0-K-07-000-020 od 20. veljače 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 066 od 29. svibnja 2008. godine, apelant obvezan da naknadi troškove kaznenog postupka, čija visina je određena ovim rješenjem. Obrazlažući utvrđeni iznos troškova, Okružni sud je istakao da se iznos od 18.135,00 KM odnosi na troškove postavljenog branitelja koji se ubrajaju u troškove obuhvaćene člankom 96. stavak 2. točka ž) ZKPRS, koje je sud isplatio ovom branitelju, te da se ostalo odnosi na troškove vještačenja i troškove svjedoka.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Kv-09-000 027 od 26. kolovoza 2009. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi žalbeni navodi da ima osnove za primjenu članka 99. stavak 4. ZKPRS zbog toga što se navedeno ne može isticati nakon pravosnažnosti presude, a što je vidljivo iz odredbe članka 99. stavak 4. ZKPRS, tj. da sud može osloboditi samo optuženog, a ne osuđenog dužnosti da naknadi troškove postupka. Kako je presuda kojom je apelant proglašen krivim, odnosno kojom je obvezan na troškove postupka postala pravosnažna 29. svibnja 2008. godine, a kako je zahtjev za oslobađanje troškova postavljen tek u ovoj žalbi, Okružni sud je istakao da nema mjesta apelantovim žalbenim prigovorima. Dalje, Okružni sud je istakao da, ukoliko se okolnosti promijene, a koje opravdavaju oslobađanje plaćanja troškova, o tome će biti odlučeno u izvršnom postupku, nakon pravosnažnosti odluke o troškovima.
14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su presudu zasnovali na iskazima svjedoka koji su sami sebe negirali, te nalazima vještaka koji nemaju potrebnu dokaznu snagu, te da sudovi nisu obrazložili prihvaćanje, odnosno neprihvaćanje niza relevantnih pitanja radi utvrđivanja njegove kaznene odgovornosti. Apelant ističe da se njegova krivnja isključivo temelji na iskazu oštećene koji je ona dala u istrazi i koji je na glavnom pretresu potpuno izmijenjen, odnosno da je iskaz koji je ona dala u istrazi iznudio policijski službenik. Apelant, dalje, navodi i da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer je sud dopustio tužitelju da emitira snimak izjave koju je dala u istrazi bez prisustva branitelja, da je taj snimak trajao više od jednog sata, da tužitelj nije iskoristio taj snimak da ukaže na kontradiktornosti u izjavama, da je njegov branitelj prigovorio da snimak sadrži sugestivna pitanja, ali da je sud tražio da obrana u tom smislu prigovori po završetku emitiranja snimka, te da mu je na taj način onemogućeno da sudjeluje u postupku.
15. Apelant, također, ističe da je u postupku povrijeđeno i načelo in dubio pro reo jer su iskazi oštećene «duboko» u sumnji, da postoji osnovana sumnja lažnog svjedočenja tužiteljevih svjedoka, te da je suprotno zdravom razumu da se osuđujuća presuda zasniva na iskazima svjedoka koji su sami sebe negirali.
16. Vezano za naknadu troškova postupka, apelant ističe da je tek rješenjem od 22. lipnja 2009. godine Okružni sud prvi put odlučio o visini troškova postupka, da nije pravilan stav Okružnog suda da se zahtjev za oslobađanje troškova postupka ne može isticati nakon pravosnažnosti odluke u kojom je obvezan na naknadu troškova, budući da članak 97. ZKPRS regulira da se u presudi odlučuje ko će snositi troškove postupka i koliko oni iznose. Dalje, apelant ističe da se postavlja pitanje je li odluka o troškovima postupka mogla biti pravosnažna, ako se nije znalo koliki su ti troškovi. S tim u svezi, apelant smatra da je Okružni sud donoseći pobijana rješenja postupao na proizvoljan način.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Ustavni sud uočava da predmetna apelacija pokreće pitanja iz članka 6. st. 1. i 3. točka
d) Europske konvencije jer se apelant žali na postupanje redovitih sudova koji su «imali» samo iskaz oštećene, odnosno da su presudu zasnovali na nezakonitom dokazu, tj. na iznuđenom iskazu oštećene koji je dala u istrazi bez prisustva branitelja i koji je izmijenila na glavnom pretresu, da ostali provedeni dokazi nisu dovoljni da bi se dokazala apelantova krivnja, te da nije mogao dati odgovor na emitiranje iskaza oštećene iz istrage.
20. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda, prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).
21. Prema prethodno iznesenom načelu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno o sudu koji vodi postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud detaljno obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio apelantovu kaznenu odgovornost, razloge zašto jeste, odnosno zašto nije prihvatio određene dokaze, da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa nalazima vještaka i drugim provedenim dokazima, izveo zaključak da je apelant u više navrata spolno iskorištavao oštećenu kada je ona imala trinaest godina. Dalje, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovitim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokaza. Apelant je tijekom cijelog postupka imao branitelja odvjetnika, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih sudionika. Vezano za apelantove navode da je iskaz oštećene koji je dala u istrazi iznuđen, te da je dat bez prisustva branitelja, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u tom smislu dao obrazloženje, tj. da je oštećena ispitivana vrlo obazrivo i uz pomoć i prisustvo socijalnog radnika, bez bilo kakvog iznuđivanja iskaza, te da validnost takvog iskaza nije ograničena time je li branitelj bio prisutan. Ustavni sud ne nalazi da je apelant nudio dokaze o suprotnom. Okružni sud je argumentirano obrazložio svoj stav zašto je kao vjerodostojan prihvatio iskaz oštećene koji je dala u istražnom postupku, kao i zašto je smatrao neuvjerljivim njen iskaz koji je dala na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da je apelant koristio svoje pravo da ispita oštećenu, odnosno da dadne svoj komentar na ovaj iskaz. Ustavni sud uočava da je ove zaključke Okružnog suda prihvatio kao pravilne i Vrhovni sud ne nalazeći bilo kakve nelogičnosti. Sukladno navedenom u obrazloženju odluka Okružnog, odnosno Vrhovnog suda u odnosu na apelantove navode u svezi sa povredom članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, te zaključuje da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
22. U svezi sa apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tome, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo , što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne.
23. Imajući u vidu prethodne zaključke u svezi sa obrazloženjem redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, tj. obrazloženja da navedeni dokazi niti u jednom segmentu ne dovode u sumnju apelantovu kaznenu odgovornost za predmetno kazneno djelo, nego upravo suprotno, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je u postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, a time niti pravo na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
24. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, jer navodno nije pravilan stav Okružnog suda da se zahtjev za oslobađanje troškova postupka ne može isticati nakon pravosnažnosti odluke kojom je apelant obvezan na naknadu troškova, odnosno da Okružni sud pogrešno smatra da je apelant ove prigovore trebao istaći u žalbi na presudu kojom je obvezan na troškove, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
26. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović