Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2207/08 (B. F.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2207/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine, u predmetu broj AP 2207/08, rješavajući apelaciju Bege Frljka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bege Frljka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 321 od 23. travnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-501/2004 od 27. travnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bego Frljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Suad Agić, odvjetnik iz Kaknja, podnio je 18. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 321 od 23. travnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-501/2004 od 27. travnja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-501/2004 od 27. travnja 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi RMU «Breza» d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) obveže da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 7.000,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je saslušao apelanta, svjedoke O.Č. i M.O., da je proveo rudarsko i medicinsko vještačenje, da je izvršio uvid u: prijavu o nezgodi na poslu, medicinsku dokumentaciju sa ortopedskim nalazom, uputnicu u bolnicu sa nalazima Centra urgentne medicine Sarajevo, nalaz instituta za radiologiju, te zahtjev za izvansudsku nagodbu.

3. Obrazlažući zašto nije usvojio apelantov tužbeni zahtjev, Općinski sud je istakao da iz prijave o nezgodi na poslu proizlazi da se 21. lipnja 2004. godine dogodila nezgoda u kojoj je apelant povrijeđen, da je u prijavi navedeno da je uzrok nezgode apelantova nepažnja, da iz iskaza svjedoka O.Č. slijedi da je apelant bio njegov pomoćnik na mašini, da, iako je prije nezgode upozorio apelanta, apelant je pored rada na mašini istovremeno vršio i mjerenje metana, što je nepropisno, te da se zbog toga dogodila nezgoda. Dalje, da iz iskaza svjedokinje M.O., geologa u jami, koja je nakon nezgode uzela izjave od svjedoka O.Č. i apelanta, proizlazi da je svjedok O.Č. izjavio da je upozorio apelanta da se istovremeno ne vrši mjerenje metana i rad na mašini, te da na mašini postoje uputstva da se ne smije prilaziti rotirajućim svjetlima dok mašina radi. Općinski sud je prihvatio iskaze svjedoka O.Č. i M.O. kao istinite, dok je apelantov iskaz ocijenio kao kontradiktoran, budući da je u više navrata tijekom postupka davao različite izjave o načinu nastanka nezgode. Dalje, da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka rudarske struke slijedi da je do nesreće došlo isključivo zbog apelantove nepažnje, da nije našao propuste tuženog, odnosno da je mašina na kojoj je radio apelant imala uporabnu dozvolu i tehničko uputstvo, te da je apelant, kao pomoćni radnik, imao odgovarajuću spremu i uputstvo za rad. Općinski sud je naveo da je apelant prigovorio na nalaz, te da je izvršena dopuna nalaza u kojoj je vještak pod pretpostavkom da se nezgoda dogodila na način kako opisuje apelant, konstatirao: «…u tom slučaju za nesreću bi bio kriv bušač koji nije smio pustiti bušilicu u rad prije nego što se tužitelj udaljio na sigurnu udaljenost…». Općinski sud je naveo da je, u smislu odredbe članka 177. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da se tuženi može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog, koju tuženi nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao predvidjeti, odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 004-0-Gž-07-

001 321 od 23. travnja 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, da je svoje odlučenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, tako da ne može biti povrijeđena odredba članka 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP), samo zato što se apelant ne slaže sa razlozima i ocjenom izvedenih dokaza. Naime, da ne stoje žalbeni navodi da je sud ocijenio raniji iskaz, a ne iskaz koji je svjedok O.Č. dao na glavnoj raspravi, odnosno da taj svjedok nije nigdje spomenuo «mjerenje metana», Kantonalni sud je istakao da iz prvostupanjske presude proizlazi upravo suprotno i da je na glavnoj raspravi ovaj svjedok opisao da je apelant radeći na mašini istovremeno vršio mjerenje metana. Dalje, u odnosu na apelantove prigovore vezano za iskaz svjedokinje M.O. koja je svjedočila samo o onome što su izjavili svjedok O. Č. i apelant, Kantonalni sud je istakao da su paušalni, jer apelant nije naveo zašto prigovara njenom iskazu. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio apelantov iskaz koji je tijekom postupka davao različite izjave kako se dogodila nezgoda. Dalje, da je suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka rudarske struke, koji je utemeljen na relevantnoj dokumentaciji tuženog i koji je potpun i razumljiv, da je dana mogućnost strankama da vještaku postavljaju pitanja i ističu primjedbe na nalaz, te da je s tim u svezi prvostupanjski sud mogao temeljiti presudu na nalazu i mišljenju ovog vještaka. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je tuženi, u smislu odredbe članka 177. ZOO-a, dokazao da je šteta nastala isključivo apelantovom krivnjom, koju nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, te da se prema tome tuženi može osloboditi odgovornosti.

5. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno utvrdili činjenično stanje i s tim u svezi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant smatra da su sudovi samo ocijenili dokaze koji idu u prilog tuženom, te da je na taj način izostala primjena odredaba čl. 5. i 8. ZPP, da sud nije mogao kao pravilan ocijeniti nalaz i mišljenje vještaka rudarske struke, jer nije utemeljen na utvrđenim činjenicama, da sud nije ocijenio dopunski nalaz ovog vještaka kojim je promijenio osnovni nalaz i u kojem je naveo: «…da je obavljen uviđaj od strane tužene ja ne bih bio u ovakvoj dilemi […] do nezgode je moglo doći i na način kako opisuju svjedoci i na način kako to tvrdi apelant». Dalje, da sudovi nisu ocijenili iskaz svjedoka O.Č. koji je ovaj svjedok dao pred sudom i u kojem nije spominjao da je apelant istovremeno vršio mjerenje metana. Apelant, također, navodi da sudovi cijene iskaz svjedokinje M.O. koja nije očevidac nezgode. Dalje, apelant ističe da tuženi nije proveo mjere zaštite na radu, čime je postupio suprotno odredbi čl. 1, 6, 9. i 37. Zakona o radu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud nalazi da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, jer su sudovi, navodno, samo ocijenili dokaze tuženog, odnosno da nisu prihvatili dopunski nalaz vještaka rudarske struke, da nisu ocijenili iskaz svjedoka O.Č. koji je ovaj svjedok dao na glavnom pretresu, te da su prihvatili iskaz svjedokinje M. O. koja nije bila očevidac nezgode.

9. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ustavni sud nalazi da pobijane presude sadrže argumentirana obrazloženja za sve apelantove navode, koja niti u jednom segmentu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, odnosno da sadrže detaljna obrazloženja na temelju kojih dokaza je utvrđeno da je apelant isključivo odgovoran za nezgodu zbog čega su se stekli uvjeti za oslobađanje od odgovornosti tuženog, te s tim u svezi odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, također, nalazi da je prvostupanjski sud izveo dokaze, izvršio njihovu ocjenu, dao detaljne razloge zašto je prihvatio određene dokaze, odnosno da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa nalazom vještaka rudarske struke, izveo navedeni zaključak, koji je detaljno preispitao Kantonalni sud.

11. Ustavni sud, također, zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2207/08 (B. F.) | Sudska praksa | Aktio