Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2124/08 („ZEBAS“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2124/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine, u predmetu broj AP 2124/08, rješavajući apelaciju ZEBAS-a d.o.o. Tuzla, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZEBAS-a d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-08-
000104 od 14. svibnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mals. 559/03 od 4. ožujka 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. ZEBAS d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Šemso Numanović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 14. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-08-000104 od 14. svibnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mals. 559/03 od 4. ožujka 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mals. 559/03 od 4. ožujka 2008. godine obvezan je apelant da tužitelju «Pekare» d.d. Ljubače Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime glavnog duga isplati iznos od 1.465,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama (u izreci precizno navedeno na koji iznos i za koji period), te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 721,60 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u račune i otpremnice (veći broj računa i otpremnica izdatih tijekom 1999. i 2000. godine), te da je odlučio kao u dispozitivu zbog sljedećih razloga; iz otpremnica robe slijedi da je tužitelj apelantu isporučivao pekarske proizvode, iz računa proizlazi da je tužitelj apelantu ispostavio račune za pekarske proizvode u kojim je označena valuta računa, te opomena da u slučaju neblagovremene uplate u označenom roku tužitelj zaračunava zateznu kamatu. Općinski sud je naveo da su apelant i tužitelj bili u poslovnom odnosu kupoprodaje, u smislu odredbe članka 454. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), da je tužitelj izvršio svoju obvezu, tj. da je isporučio pekarske proizvode, a da apelant nije, tj. da nije platio, te da je, u smislu članka 516. ZOO-a, obvezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 1.465,10 KM. Vezano za apelantove prigovore da apelant nije potpisao otpremnice, odnosno da ih je potpisala druga osoba, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da otpremnice nisu vjerodostojne, a što je bio obvezan sukladno članku 7. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na apelantov prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je istakao da, budući da je tužba podnesena 4. prosinca 2003. godine, to da nije protekao rok propisan odredbom članka 371. ZOO-a.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Pž-08-
000104 od 14. svibnja 2008. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
4. Odgovarajući na žalbene prigovore da se pobijana presuda nije mogla temeljiti na fotokopijama računa i otpremnica, Kantonalni sud je naveo da je račune i otpremnice tužitelj dostavio u fotokopiji, što ne dovodi u sumnju njihovu pravilnost i zakonitost, zatim da apelant, osim što je uporno ponavljao da je te račune i otpremnice potpisala druga osoba, nije ponudio dokaze kojim bi potvrdio navedeno. S tim u svezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja mogao presudu temeljiti na fotokopijama računa i otpremnica, pogotovo ako se ima u vidu da je apelant u odgovoru na tužbu naveo da je dokumentaciju uništio jer ga tužitelj nikada nije opomenuo za postojanje duga prije podnošenja tužbe.
5. Dalje, odgovarajući na žalbene prigovore da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio kada nije prihvatio prigovor zastare, odnosno da je trebao primijeniti odredbu čl. 374. i 376. ZOO-a, a ne odredbu članka 371. ZOO-a, Kantonalni sud je istakao da navedene odredbe propisuju rok zastare od tri godine, a kako se u konkretnom slučaju ne radi o prometu robe između državnih pravnih osoba niti o naknadi štete, nego o zahtjevu za isplatu duga na temelju usmene kupoprodaje, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 371. ZOO-a koja predviđa petogodišnji rok zastare.
6. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno zaključili da je on samo paušalno prigovorio sadržaju i istinitosti dokumentacije, jer je on suštinski pobio njenu vjerodostojnost i zatražio da tužitelj dostavi originale otpremnica i računa. Dalje, navedeno je da sudovi nisu pravilno primijenili odredbu čl. 374. i 376. ZOO-a, odnosno da su trebali prihvatiti prigovor zastare, međutim, donesena je potpuno nezakonita i nepovoljna odluka za njega, te da mu je, s tim u svezi, povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant, dalje, ističe da je sud bio pristran kada se ima u vidu da postupci povodom žalbi traju dvije do tri godine, a da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju odluku donio u roku od mjesec i pol dana, te da je povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku jer tužitelj na glavnu raspravu nije donio originalnu i vjerodostojnu dokumentaciju, što je bila obveza tužitelja a ne njegova, zbog čega je i on prigovarao. Dalje, apelant ističe da niti prvostupanjski niti u drugostupanjski sud nisu dali argumentirano obrazloženje presude, čime mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
9. Ustavni sud nalazi da se apelant žali da je u predmetnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku zato što tužitelj na glavnu raspravu nije donio originalnu i vjerodostojnu dokumentaciju, a što mu je bila obveza. Ustavni sud naglašava da je princip ravnopravnosti strana pred sudom važan element pravičnog suđenja, te da on zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i izlaganje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da to što je presuda donesena na temelju dokaza u fotokopiji ne dovodi u pitanje pravo ravnopravnosti strana u postupku. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud ispitao ove apelantove prigovore, te konstatirao da je račune i otpremnice tužitelj dostavio u fotokopiji, što ne dovodi u sumnju njihovu pravilnost i zakonitost, te da apelant, osim što je uporno ponavljao da je te račune i otpremnice potpisala druga osoba, nije ponudio dokaze kojim bi potvrdio navedeno. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku.
10. Ustavni sud nalazi da se apelant žali i na pravo na nepristran sud zato što je Kantonalni sud o žalbi odlučio u roku od mjesec i pol dana, ako se uzme u obzir činjenica da postupci povodom žalbi traju dvije do tri godine. Ustavni sud nalazi da obrazloženje kršenja ovog prava na navedeni način ne ukazuje na povredu ovog prava, a kako iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju ne proizlazi da je povreda ovog prava moguća, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi paušalni i neutemeljeni.
11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršen ovaj aspekt prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na imovinu
13. Apelant se, također, žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Ostali navodi
14. U svezi sa ostalim navodima koji se tiču povrede prava na dom iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku apelant kao pravna osoba obvezan na isplatu duga, te da apelantovi navodi ne mogu pokretati pitanja koja se odnose na pravo na dom, kao niti pravo na djelotvorni pravni lijek zato što sudovi, navodno, nisu dali argumentirano obrazloženje presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su i ostali navodi, također, očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović