Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1995/08 (I. J.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1995/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1995/08, rješavajući apelaciju Ivice Jakeljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Jakeljićapodnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-283 od 14. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Jakeljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Stipo Babić, advokat iz Livna, podnio je 4. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-283 od 14. maja 2008. godine.

2. Apelant je 24. oktobra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate iznosa od 6.504,00 KM na ime neisplaćenih dijelova plaća i regresa za godišnji odmor sa zateznom zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.

3. Općinski sud je Presudom broj P-805/03 od 17. decembra 2007. godine obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 6.504,00 KM na ime neisplaćenih dijelova plaća i regresa za godišnji odmor sa zateznom zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, tj. od 24. oktobra 2003. godine pa do konačne isplate i troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije BiH, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije, II Zdrug Tomislavgrad, I. gardijska oklopna brigada «Ante Bruno Bušić» i da se njegova potraživanja na ime isplate razlike plaće za period od decembra 1999. godine do decembra 2000. godine temelje na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama na službi u HVO-u), te potvrdi broj Ur.br.29-26-

11-10-3/5/03-49/426/03 od 15. septembra 2003. godine. Općinski sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju u postupku donošenja odluke imao u vidu odredbu člana 123. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku, kao i odredbu člana 126. ZPP jer u slučaju ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Također, odluku o dosuđenom iznosu na ime regresa za godišnji odmor apelantu za 1999. godinu, 2000. i 2001. godinu prvostepeni sud je obrazložio primjenom odredbe člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika Federalnog ministarstva i drugih tijela Federalne uprave («Službene novine FBiH» broj 44/98). U skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu je dosuđena i zakonska zatezna kamata počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, zbog toga što je članom 279. stav 3. istog zakona propisano da na povremena dospjela novčana davanja zakonska zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe člana 386. stav 1. ZPP.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-08-000-283 od 14. maja 2008. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za period od decembra 1999. godine do decembra 2000. godine u ukupnom iznosu od 4.019,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom odbio kao neosnovan. Istom presudom preinačena je i odluka prvostepenog suda o isplati regresa apelantu za 2000. godinu, tako da mu je dosuđen iznos od 408,44 KM umjesto iznosa od 968,10 KM, dok je odluka prvostepenog suda o troškovima postupka snižena sa iznosa od 720,00 KM na iznos od 360,00 KM. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je sud na temelju dokaza izvedenih u prvostepenom postupku izveo drugačiji zaključak. Naime, uvidom u spise predmeta utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije BiH, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije, II Zdrug Tomislavgrad, I. gardijska oklopna brigada «Ante Bruno Bušić». Međutim, ovaj sud je, također, utvrdio da apelant svoja potraživanja za isplatu razlike plaće za period od decembra 1999. godine do decembra 2000. godine temelji na odredbama Pravilnika o plaćama na službi u HVO-u broj 02-19-98-1893 od 19. novembra 1998. godine, koji nije utemeljen na relevantnim propisima Federacije Bosne i Hercegovine. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u postupku donošenja odluke pogrešno primijenio odredbe navedenog Pravilnika o plaćama na službi u HVO-u i u skladu sa navedenim apelantu dosudio traženi iznos. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je jedini relevantan i mjerodavan propis, u skladu sa kojim je apelantov tužbeni zahtjev prvostepeni sud trebao razmatrati, Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 2/97), čije odredbe se odnose na sve pripadnike oružanih snaga bez razlike u odnosu na komponente Vojske FBiH-postrojbe HVO-a i Armije BiH, kao i Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO-a broj 06-153-3/98 od 21. maja 1998. godine, koji je donesen u skladu sa članom 163. stav 2. navedenog zakona. Stoga, Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za period od decembra 1999. godine do decembra 2000. godine sa zakonskom kamatom odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je utvrdio da tužena pravilno ukazuje da apelantu za 2000. godinu pripada visina regresa u visini prosječne mjesečne netoplaće po uposleniku ostvarene u FBiH u prethodnom mjesecu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u skladu sa članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, što za 2000. godine iznosi 408,44 KM, pa je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i apelantu je dosuđen navedeni iznos na ime regresa za 2000. godinu umjesto ranije dosuđenog iznosa od 968,10 KM.

6. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporena odluka suprotna Ustavu BiH i pozitivnim propisima koji vladaju u BiH. Smatra da se radi o dijelovima plaća koje mu je bilo dužno isplatiti bivše Federalno ministarstvo odbrane.

Relevantni propisi

7. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 13/98) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine i organima uprave kantona-županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.

Član 163. stav 2. (2) Rukovoditelj federalnog organa uprave i ustanove obavezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika u skladu sa odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stava 1. ovog člana, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stava 2. člana 164. ovog zakona.

Član 168. stav 4. (4) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike Oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drugačije određeno.

8. U Privremenom pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane broj 06-153-3/98 od 21. maja 1998. godine relevantne odredbe glase:

Član 7.

Obračun plaće vojnih lica vrši se množenjem osnovice iz člana 4. ovog pravilnika sa koeficijentom iz člana 13. ovog pravilnika, što čini osnovnu plaću.

Član 10.

Prema pravilniku o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka u Ministarstvu odbrane, a na osnovu vrste i složenosti poslova i stepenu školske spreme, primjenjuju se koeficijenti za obračun plaće službenika i namještenika MO-a.

Član 12. Vojna lica na službi u Ministarstvu odbrane će imati pravo da primaju plaće kao lica na službi u VF po formacijskom činu ako je to za njega povoljnije i to do isteka postojećeg ugovora. Član 28.

Stupanjem na snagu ovog pravilnika prestaju da važe dosadašnji propisi koji reguliraju ovu materiju. Član 29.

Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 1. januara 1998. godine i objavit će se u «Službenim glasilu Vojske FBiH».

9. U Privremenoj odluci o raspodjeli i raspolaganju novčanim sredstvima u Federalnom ministarstvu odbrane i Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine broj 14-03-29-127/99 od 24. maja 1999. godine (primjenjuje se od 1. maja 1999. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Novčana sredstva dobivena iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za finansiranje Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, dijelit će se između komponenti VFBiH, Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane u omjeru 2,3:1.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog toga što je sud pogrešno primijenio pozitivne pravne propise.

13. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plaće vojnim licima kao i odredbama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO-a, koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi i koje se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1995/08 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio