Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2387/08 (JU OŠ „Olovo“ Olovo)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2387/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2387/08, rješavajući apelaciju JU OŠ «Olovo» Olovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ «Olovo» Olovo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000953 od 13. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001326 od 12. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu, broj O-P:208/05 od 10. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ «Olovo» Olovo (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 4. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000953 od 13. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001326 od 12. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj O-

P:208/05 od 10. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj O-P: 208/05 od 10. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001326 od 12. februara 2007. godine, obavezan je apelant da tužiteljici Kadriji Kehić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati na ime manje isplaćene plaće iznos od 17.822,76 KM, na ime manje isplaćene naknade za topli obrok iznos od 460,26 KM, na ime regresa koji nije isplaćen iznos od 1.748,87 KM, ili ukupno iznos od 20.031,89 KM, za period od 29. decembra 2002. godine do 31. decembra 2005. godine sa zateznom kamatom počevši od 29. decembra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.926,21 KM.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je tužiteljica protiv apelanta podnijela tužbu sudu 29. decembra 2005. godine radi isplate razlike na ime manje isplaćene plaće i drugih primanja iz radnog odnosa na koja ima pravo u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) za period od 29. decembra 2002. godine do 31. decembra 2005. godine. Tužiteljica je u tužbi navela da je zaposlena kao nastavnik biologije kod apelanta na neodređeno vrijeme, na osnovu Ugovora o radu broj 01-09-185-1/01 od 31. augusta 2001.

4. Općinski sud je, ocjenjujući nalaz vještaka finansijske struke i postupajući u skladu sa čl. 68. i 69. stav 2. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00, 2/00 i 29/03), čl. 4. i 5. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i čl. 30. i 31. st. 1. i 2, 32. st. 1. i 2. tačka 3. Granskog kolektivnog ugovora, utvrdio da je tužiteljicin tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. U skladu sa navedenim odredbama Zakona, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, Općinski sud je utvrdio da se zaposleniku mora isplatiti tzv. osnovna plaća u visini koja se određuje množenjem tzv. najniže plaće, koja za zaposlenike u osnovnoj školi iznosi 70% prosječne plaće u FBiH sa koeficijentom radnog mjesta zaposlenika, koji u konkretnom slučaju za tužiteljicu iznosi 2,4. Također, u skladu sa odredbom čl.13. i 17. Općeg kolektivnog ugovora i čl. 37. i 38. Granskog kolektivnog ugovora, utvrđeno je da radnik ima pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora i pravo na naknadu za ishranu u toku rada, kojim odredbama je određena i visina naknade koja pripada zaposleniku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se ugovorom o radu ni u kojem slučaju ne mogu zaposleniku utvrditi manja prava, odnosno manji obim prava od onih koja mu pripadaju shodno navedenim odredbama zakona i kolektivnih ugovora, te da se zaposleniku mogu ugovorom o radu priznati i veća prava od onih koja mu pripadaju, a nikako manji obim, kako to pogrešno smatra apelant, i da ugovor o radu ne može biti u suprotnosti sa naprijed navedenim odredbama Zakona i Kolektivnih ugovora.

5. Kantonalni sud je zaključio da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, da ne postoje povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je, postupajući prema odredbi člana 214. stav 1. ZPP, odbio tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova podnošenja odgovora na tužbu zaključivši da je odgovor na žalbu pravo a ne i obaveza suprotne strane.

6. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-

Gž-06-001326, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000953 od 13. maja 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

7. Vrhovni sud je naveo da je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenim presudama zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su obavezali apelanta da je dužan tužiteljici kao svom uposleniku za utuženi period isplatiti razliku po svim osnovima iz tužbenog zahtjeva, što ukupno iznosi 20.031,89 KM. Na ovako utvrđeno činjenično stanje, prema ocjeni revizijskog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe Zakona o radu i odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor revidenta da je tužiteljica potpisivanjem individualnog ugovora pristala na kriterije finansiranja obrazovanja koje je utvrdilo resorno ministarstvo Zeničko-dobojskog kantona, posebno da su bez osnova revizijski navodi da je ugovor za stranke zakon, jer pojedinačni ugovori o radu ne mogu biti u suprotnosti sa navedenim odredbama zakona i ugovora, koji u našem pravnom sistemu predstavljaju neposredne izvore prava i koji propisuju najnižu plaću samo kao osnov za obračun osnovne plaće. To znači da u oblasti osnovnog obrazovanja, prema članu 30. Granskog kolektivnog ugovora, najniža plaća iznosi 70% prosječne plaće u FBiH, a koeficijent sa kojim se množi ta osnovica propisan je članom 32. istog ugovora, koji za nastavno osoblje iznosi od 2,40-2,70. Vrhovni sud je, također, odbio kao neosnovane apelantove revizijske navode da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 1. januara 2001. godine, jer, imajući u vidu njegovu normativnost, prema ocjeni Vrhovnog suda, svaki zaposlenik stupanjem na posao iz ugovora može da crpi sva prava koja su mu njime kao minimum osigurana. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su na temelju nalaza vještaka finansijske struke tužiteljici izvršili obračun plaće prema najnižem koeficijentu iz Granskog kolektivnog ugovora, tj. 2,40, obavezujući apelanta da joj za sporni period isplati razliku plaće utvrđenu množenjem osnovice sa odgovarajućim koeficijentom, uvećanu za minuli rad, kako je to i propisano članom 35. Granskog kolektivnog ugovora.

8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant se žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u postupku pred sudovima, posebno člana 69. stav 2. Zakona o radu, jer smatra da su sudovi ignorirali stav 1. navedenog člana kojim je propisano da se Granskim kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća i uvjeti njenog usklađivanja. Smatra da je stalni sudski vještak odredbu čl. 30. i 31. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora protumačio na način da se osnovica za obračun plaće povećava automatski, odnosno kako se uvećava prosječna plaća u FBiH. Osim toga, apelant smatra da je pristup sudova u suprotnosti sa odredbama Zakona o budžetu, Zakona o izvršenju budžeta i Zakona o trezoru, jer se sredstva za plaće i ostale naknade uposlenicima u obrazovanju osiguravaju iz budžeta, pa ističe da je ovakvim tumačenjem odredaba Granskog kolektivnog ugovora nemoguće planirati sredstva za plaće.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu za isplatu razlike neisplaćene plaće i drugih prava iz radnog odnosa, tj. da li se osporene odluke sudova temelje na odredbama Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje ili prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na zabranu diskriminacije

14. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava kako ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je apelant javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2387/08 (JU OŠ „Olovo“ Olovo) | Sudska praksa | Aktio