Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2596/08 (B. D.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2596/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2596/08, rješavajući apelaciju Bogdana Dujdupa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Dujdupa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 559 od 6. augusta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 309 od 10. aprila 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-543/00 od 6. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Dujdup (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojega zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 559 od 6. augusta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 309 od 10. aprila 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

543/00 od 6. januara 2006. godine

2. Presudom Osnovnog suda broj P-543/00 od 6. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 309 od 10. aprila 2006. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog «Gradis Kop» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematerijalne štete, za pretrpljeni strah, pretrpljene bolove i umanjenje opće životne sposobnosti u iznosima pobliže označenim izrekom presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 29. decembra 1999. godine pa sve do isplate. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da Javnom fondu PIO i Javnom fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske izvrši prijavu apelanta kao radnika tuženog i da po izvršenoj prijavi izvrši uplatu svih obaveznih doprinosa, kao i da apelantu u radnu knjižicu upiše vrijeme provedeno na radu kod tuženog. Dalje, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi na naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.428,00 KM sa zakonskom kamatom od dana presuđenja do isplate.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant 14. marta 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova, straha i umanjenja životne aktivnosti, nastale kao posljedica saobraćajne nesreće koja se desila 29. decembra 1999. godine kada se vraćao sa posla kući, kojom prilikom ga je udarilo putničko vozilo kojim je upravljalo nepoznato lice koje se odmah udaljilo sa mjesta nesreće, nanijevši mu tom prilikom teške tjelesne povrede. Apelant je u tužbi naveo da ga tuženi nije osigurao, jer je radio na crno.

4. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant u saobraćajnoj nesreći zadobio teške tjelesne povrede, da je do povređivanja došlo na način da ga je nepoznato vozilo udarilo dok se kretao sa posla prema kući, i da je apelant u vrijeme kada je doživio saobraćajnu nesreću radio kod tuženog kao neprijavljeni radnik - na crno. Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelantu, u vezi sa štetnim događajem izazvanim nepoznatim vozilom, od osiguravajuće kuće isplaćen iznos od 4.320,00 KM. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom člana 51. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 25/97 i 10/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) zaključio da apelant ne može potraživati od tuženog naknadu nematerijalne štete jer kod njega nije bio u radnom odnosu. S tim u vezi je ukazao da je odredbom navedenog člana propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu, preduzeće je dužno da mu štetu nadoknadi, u skladu sa propisima o obligacionim odnosima , što znači da se navedeno pravo ostvaruje prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/3; u daljnjem tekstu: ZOO), koji u članu 154. ustanovljava dva osnova odgovornosti: krivicu i rizik od opasne stvari ili opasne djelatnosti (pretpostavljena krivica, odnosno objektivna odgovornost). Kako je štetu u konkretnom slučaju apelantu prouzrokovalo nepoznato lice koje je upravljalo putničkim automobilom, koji je u smislu odredbe člana 154. stav 2. ZOO-a opasna stvar koja ne pripada tuženom i za koju odgovara njen imalac (u konkretnom slučaju nepoznato lice koje je upravljalo putničkim vozilom), bez obzira na krivicu, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema odgovornosti tuženog kod koga je apelant radio kao neprijavljeni radnik za štetu nastalu na navedeni način, jer ne postoji niti osnov za utvrđivanje njegove odgovornosti (krivica ili rizik uslijed opasne djelatnosti) ni uvjet odgovornosti u pogledu postojanja uzročne veze između obavljanja opasnih djelatnosti tuženog i nastale štete. Prema tome, apelant kao oštećeni bez obzira na to da li je bio u radnom odnosu kod tuženog od njega ne može ostvariti pravo na naknadu štete.

5. Osnovni sud je, također, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev radi ostvarivanja prava iz zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja, jer član 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 27/93; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) daje pravo licu iz redovnog radnog odnosa da u slučaju ovakvog povrjeđivanja ostvari prava iz zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja i da je povrijeđen na radnom mjestu, ali za ostvarivanje prava na naknadu štete od poslodavca to nije dovoljno, jer je potrebno da postoje osnov i uvjet deliktne odgovornosti poslodavca. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je i ovaj apelantov zahtjev neosnovan jer apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog na način koji je propisan odredbama Zakona o radnim odnosima, koji je važio u vrijeme kada je nastupio štetni događaj, već da je radio kao neprijavljeni radnik, što znači da je apelant kod tuženog bio u faktičkom radnom odnosu, pa, stoga, apelant ne može potraživati sudsku zaštitu prava koja pripadaju samo onim licima koja se nalaze u zakonski zasnovanom radnom odnosu.

6. Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da apelant ne može potraživati naknadu nematerijalne štete od tuženog kod koga nije bio u radnom odnosu, i s tim u vezi da je pravilno primijenio odredbu člana 51. Zakona o radnim odnosima dovodeći tu odredbu u vezu sa članom 154. ZOO-a. Dalje, Okružni sud smatra da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da Fondu PIO i Fondu zdravstvenog osiguranja RS izvrši prijavu apelanta kao radnika sa zasnivanjem radnog odnosa i da mu u radnu knjižicu upiše vrijeme provedeno na radu kao i da mu za taj period izvrši uplatu doprinosa, jer se radi o ostvarivanju prava iz radnog odnosa pa, s obzirom na to da apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog na način koji je propisan odredbama Zakona o radnim odnosima, koji je važio u vrijeme kada je nastupio štetni događaj, to nije ni mogao tražiti sudsku zaštitu prava koja pripadaju samo onim licima koja se nalaze u zakonski zasnovanom radnom odnosu, u skladu sa članom 60. Zakona o PIO.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 559 od 6. augusta 2008. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant doživio saobraćajnu nesreću prilikom vraćanja sa posla pješice kući, koju mu je nanijelo nepoznato vozilo i kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede. Vrhovni sud smatra da ovaj događaj ima značaj povrede na radu sa stanovišta propisa o zdravstvenom, penzijskom i invalidskom osiguranju, ali da za ostvarivanje prava na naknadu nematerijalne štete nije dovoljan, jer se to pravo ostvaruje u skladu sa odredbama ZOO-a. Kako su članom 154. navedenog zakona ustanovljena dva osnova odgovornosti: krivica i rizik od opasne stvari ili opasne djelatnosti (pretpostavljena krivica, odnosno objektivna odgovornosti), Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na to da je štetu prouzrokovalo nepoznato lice koje je upravljalo putničkim automobilom, koji je u smislu navedene odredbe zakona opasna stvar za koju odgovara njen imalac bez obzira na krivicu, nema odgovornosti tuženog kod kojega je apelant radio kao neprijavljeni radnik za štetu nastalu na navedeni način, jer ne postoji niti osnov za utvrđivanje njegove odgovornosti (krivica ili rizik uslijed opasne djelatnosti) ni uvjet odgovornosti u pogledu postojanja uzročne veze između obavljanja opasnih djelatnosti tuženog i nastale štete. Dakle, apelant kao oštećeni, bez obzira na to da li je bio u radnom odnosu kod tuženog, od njega ne može ostvariti pravo na naknadu štete.

8. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o radnim odnosima, jer smatra da je faktički radni odnos u svemu izjednačen sa redovnim radnim odnosom. Ovo je, kako navodi, logično u zemlji u kojoj je opštepoznato da poslodavci zapošljavaju veliki broj radnika na crno, da bi izbjegli obavezu plaćanja poreza i doprinosa na plate. Stoga, smatra da je sasvim jasno da se povreda koju je apelant zadobio mora smatrati povredom na radu, pa iz toga i proizlazi odgovornost tuženog za pričinjenu štetu apelantu. U vezi sa navedenim, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 64/01 od 26. septembra 2003. godine u kojoj je, kako navodi, Ustavni sud izrazio stav da se faktički radni odnos izjednačava sa redovnim radnim odnosom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o radnim odnosima, jer smatra da je faktički radni odnos u svemu izjednačen sa redovnim radnim odnosom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno primijenili odredbe Zakona o radnim odnosima, jer apelant smatra da je faktički radni odnos u svemu izjednačen sa redovnim radnim odnosom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi razloge za svoju odluku da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete od tuženog donijeli u skladu sa odredbom člana 51. Zakona o radnim odnosima. Sud je jasno i argumentirano obrazložio svoj stav ukazujući da je navedenim odredbama zakona propisan način zasnivanja radnog odnosa, i da samo u skladu sa zakonom zasnovan radni odnos uživa sudsku zaštitu. Sudovi su, također, ukazali da je navedenom odredbom zakona propisano da radniku koji pretrpi štetu na radu poslodavac je dužan da nadoknadi štetu, u skladu sa propisima o obligacionim odnosima, pa, prema tome, i pravo na naknadu štete se, u smislu člana 154. ZOO-a, može ostvariti samo u slučaju ukoliko su ispunjena dva osnova odgovornosti: krivica i rizik od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Ustavni sud zapaža da su sudovi, imajući u vidu navedene odredbe zakona, istakli da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog jer je apelantu štetu pričinilo nepoznato lice, a i opasna stvar ne pripada tuženom za koju odgovara njen imalac, tj. koja u konkretnom slučaju pripada nepoznatom licu koje je upravljalo putničkim automobilom.

13. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2596/08 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio