Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2642/08 („PRO-EM“ DOO Maline Živinice)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2642/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2642/08, rješavajući apelaciju PRO-EM DOO Maline Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PRO-EM DOO Maline Živinice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001549 08 Gž od 1. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 0 33 0 P 001549 05 P od 28. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PRO-EM DOO Maline Živinice (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnio je 1. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 001549 08 Gž od 1. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 0 33 0 P 001549 05 P od 28. marta 2007. godine.

2. Ibrahim Iković (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Općinskom sudu 7. januara 2005. godine protiv apelanta radi naknade štete. U tužbi je naveo da je kod apelanta radio na temelju usmenog dogovora sa apelantovim rukovodiocem. Dana 21. maja 2004. godine je doživio nasreću na poslu, na način što je prilikom pomaganja ostalim apelantovim radnicima zadobio udarac u glavu (jer mu je lesonit ploče pala na glavu) i tom prilikom je zadobio vanjsku tjelesnu povredu glave u vidu posjekotine.

3. Presudom Općinskog suda broj 0 33 0 P 001549 05 P od 28. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 001549 08 Gž od 1. jula 2008. godine, djelimično je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tužitelju, na ime naknade nematerijalne štete, isplati iznose pobliže označene izrekom presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. januara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je na ime naknade materijalne štete apelant obavezan da tužitelju mjesečno isplaćuje iznos u visini najniže plaće u FBiH počevši od 21. maja 2004. godine do 21. jula 2004. godine, odnosno iznos od 589,73 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. marta 2008. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju isplati naknadu troškova postupka u iznosu od 1.238,42 KM.

4. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, iskaza parničnih stranaka i svjedoka-radnika apelanta, posebno ocjenjujući iskaz radnika koji je tužitelja prevezao u Dom zdravlja, utvrdio da je tužitelj 21. maja 2004. godine zadobio povredu glave na radu kod tuženog, da je radi pružanja medicinske pomoći prevezen prvo u Dom zdravlja u Živinicama a nakon toga u JZU Klinički centar u Tuzli. Prema nalazu i mišljenju vještaka neurohirurga, tužitelj je zadobio razdernu ranu na glavi i pretrpio potres mozga, a što je sve okvalificirano kao laka tjelesna povreda. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je tužitelj kod apelanta radio od 12. aprila 2004. godine, na temelju usmenog dogovora sa apelantovim rukovoditeljem. Spornog dana tužitelja je apelantov rukovoditelj uputio na susjedni građevinski objekt u izgradnji, radi pomoći radnicima A.M. i R.R. u postavljanju laminat ploča na predmetnom objektu, kojom prilikom je povrijeđen. Osim toga, sud je utvrdio da tužitelj ne spori da sa apelantom nije imao zaključen pismeni ugovor o radu i da je apelantov rukovoditelj angažirao tužitelja na temelju usmenog dogovora, radi obavljanja fizičkih poslova za apelantove potrebe. Osnovni sud je, također, utvrdio da je tužitelj lice teškog imovnog stanja, koji je radi osiguravanja sredstava za život svoje porodice obavljao fizičke poslove uz dogovorenu dnevnicu. Na temelju ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja i nakon utvrđenih relevantnih okolnosti, pod kojim je došlo do tužiteljevog povrjeđivanja, Osnovni sud je zaključio da postoji apelantova subjektivna odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio po osnovu pretpostavljene krivice, koju apelant nije uspio osporiti izvedenim dokazima prema članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome, sud je, postupajući u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz načela slobodne ocjene izvedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužitelj pretrpio štetu na radu ili u vezi sa radom kod tuženog, te da ne postoje okolnosti koje isključuju apelantovu subjektivnu odgovornost za prouzrokovanu nematerijalnu štetu tužitelju, u smislu člana 200. stav 1. i 2. ZOO-a. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je, odredbom člana 200. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za strah, sud će, ako nađe da okolnost slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Naknadu izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad Općinski sud je tužitelju dosudio na temelju odredbe člana 193. stav

2. ZOO-a.

5. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je u cijelosti potvrdio presudu Općinskog suda pozivajući se na razloge iz prvostepene presude.

6. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji navodi hronologiju toka postupka pred redovnim sudovima. Navodi da se osporene odluke temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da sudovi nisu dokazali da je tužitelj bio angažiran na radu kod njega i da mu je, prema tome, sud bez ikakvog pravnog osnova dosudio naknadu nematerijalne štete kao i naknadu zbog nesposobnosti za rad.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda, u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, u odnosu na dosuđenu naknadu na ime nematerijalne štete tužitelju i izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge da apelant nije dokazao da ne postoji njegova odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio na radu kod njega u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a, pa je polazeći od utvrđenih relevantnih okolnosti pod kojima je došlo do povređivanja tužitelja i postupajući u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz načela slobodne ocjene izvedenih dokaza shodno članu 8. ZPP-a, obavezao apelanta na naknadu nematerijalne štete tužitelju pobliže označene izrekom presude i naknadu zbog izgubljene zarade za dva mjeseca koliko je i trajalo njegovo liječenje.

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2642/08 („PRO-EM“ DOO Maline Živinice) | Sudska praksa | Aktio