Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2672/08 (D. M., H. B., R. Š. i E. A.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 241
- Zakon o radu · čl. 87
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2672/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2672/08, rješavajući apelaciju Dragana Markovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Markovića, Hamida Bolobana, Raseme Špago i Esme Alić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-07-000967 od 10. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000629 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P.1718 od 9. marta 2006.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Marković, Hamid Boloban, Rasema Špago i Esma Alić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Konjica, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijeli su 3. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000967 od 10. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000629 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1718 od 9. marta 2006. godine.
2. Apelanti su 14. marta 2005. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog «Unevit» d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu i isplate. U tužbi navode da im je tuženi rješenjima od 17. marta 2004. godine i 25. marta 2004. godine otkazao ugovore o radu pozivajući se na odredbe Zakona o radu, Pravilnik o radu tuženog i na Odluku o otkazu ugovora o radu, a kao razloge za donošenje takve odluke je naveo organizacijske i ekonomske prilike tuženog. Odluku o otkazu ugovora o radu apelantima tuženi je donio na temelju odluke Nadzornog odbora sa sjednici održanoj 30. augusta 2003. godine. Apelanti traže da se tuženi obaveže da im poništi rješenja i otkaze ugovora o radu, da ih vrati na posao, isplati naknadu štete na ime dospjelih a neisplaćenih plaća u periodu od otkaza ugovora o radu do konačne isplate i isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO) i zdravstveno osiguranje.
3. Presudom Općinskog suda broj P.1718 od 9. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 629 od 7. septembra 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i tuženi je obavezan da nadležnom fondu za PIO i zdravstveno osiguranje isplati zakonske doprinose na ime apelanata u iznosima i za periode pobliže označene izrekom presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se tuženi obaveže da poništi kao nezakonite odluke i rješenja o otkazu ugovora o radu pobliže označene izrekom presude, da ih vrati na posao i rasporedi na radna mjesta na kojima su radili prije otkaza ugovora o radu, odnosno na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i stečenom radnom iskustvu. Također, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata na naknadu štete na ime dospjelih a neisplaćenih plaća za periode od otkaza ugovora o radu pa do konačne isplate u pojedinačnim iznosima pobliže označenim izrekom presude.
4. Općinski sud je naveo da je nakon brojnih izvedenih dokaza, iskaza parničnih stranaka, iskaza svjedoka, uvidom u nalaz vještaka finansijske struke od 14. decembra 2005. godine i 24. januara 2006. godine, uvidom u odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima od 17. februara 2004. godine i 20. februara 2004. godine, rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima od 17. marta, 18. marta i 25. marta 2004. godine, uvidom u normativne akte tuženog, Zapisnik sa sjednice Nadzornog odbora tuženog od 17. februara 2004. godine, Zapisnik o sudskoj nagodbi sačinjen u postupku pred Općinskim sudom broj P.418/03, odluku o imenovanju vršioca dužnosti direktora tuženog (u daljnjem tekstu: VD direktora) od 17. februara 2004. godine, uvidom u spis Općinskog suda broj P.271/04 i potvrdu Biroa rada Konjic od 22. septembra 2005. godine i druge materijalne dokaze, utvrdio da je nesporno da je tuženi apelantima otkazao ugovore o radu i to odlukom i rješenjem koje je potpisao VD direktora Hajrudin Idrizović, uz obrazloženje o razlozima otkaza-ekonomske i organizacijske prirode, uz otkazni rok u trajanju od 30 dana i pravo apelanata na otpremninu. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je odluke o otkazu ugovora o radu potpisalo neovlašteno lice. Uvidom u relevantne dokaze Općinski sud je utvrdio da je Nadzorni odbor tuženog na sjednici od 17. februara 2004. godine imenovao VD direktora Hajrudina Idrizovića jer je dotadašnji direktor tuženog Adnan Faladžić 17. februara 2004. godine podnio pismenu ostavku. Nadzorni odbor je utvrdio da je bivši direktor dužan nastaviti obavljati poslove direktora u otkaznom roku od 30 dana od dana podnesene ostavke, tj. od 17. februara 2004. godine. Općinski sud je utvrdio da je novoizabrani VD direktor tuženog potpisao odluke o otkazu ugovora o radu apelantima u vrijeme dok je funkciju direktora još uvijek bio dužan obavljati bivši direktor, pa je zaključio da je sporne odluke potpisalo neovlašteno lice, VD direktora koji nije bio upisan u sudski registar, i koji u predmetnom periodu nije bio ovlašten donositi odluke. Međutim, prema ocjeni suda, navedene nepravilnosti u postupku donošenja odluka ne opravdavaju zahtjev apelanata za poništenje odluka o otkazu ugovora o radu zbog toga što je utvrđeno da su apelanti prije pokretanja predmetnog postupka, u istom sudu, pokrenuli parnični postupak protiv tuženog broj P.418/03 radi isplate plaća i minulog rada itd., i koji postupak je okončan sudskom nagodbom zaključenom 10. februara 2004. godine. Dalje, Općinski sud je utvrdio da su apelanti naknadno, tužbom 8. juna 2004. godine, pred ovim sudom također pokrenuli parnični postupak protiv tuženog broj P.271/04 radi isplate dugovanja iz radnog odnosa, koja parnica je okončana pravomoćnom presudom ovog suda 2. marta 2005. godine, kojom presudom je tuženi obavezan da apelantima isplati plaće i minuli rad zaključno sa martom 2004. godine, topli obrok, regres za godišnji odmor za 2004. godinu, te otpremnine zbog otkaza ugovora o radu. Prema tome, podnošenjem tužbe za isplatu otpremnine zbog otkaza ugovora o radu, prije podnošenja tužbe i pokretanja predmetnog postupka, apelanti su, prema ocjeni ovog suda, svojim radnjama prihvatili rješenja o otkazu ugovora o radu, odnosno raskidu ugovora o radu. Uvidom u predmetni spis Općinski sud je utvrdio da apelanti u parničnom postupku, koji su vodili radi isplate otpremnina, nisu istakli da su tužbom pokrenuli parnični postupak radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu, u kojem slučaju je moglo doći do spajanja postupaka ili eventualnog prekida postupka za isplatu otpremnine, do donošenja odluke o otkazima ugovora o radu. Općinski sud je, također, utvrdio da su apelanti po pravomoćnoj presudi ovog suda ostvarili pravo i na naknadu po osnovu nezaposlenosti što proizlazi iz potvrde Biroa rada, što je, prema ocjeni suda, još jedan od dokaza koji upućuje na zaključak da su apelanti prije pokretanja predmetnog postupka zvanično prihvatili raskid ugovora o radu. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je zahtjev apelanata za poništenje rješenja i odluke o otkazu ugovora o radu neosnovan. S obzirom na to da je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za poništenje odluka o otkazu ugovora o radu, to je Općinski sud odbio kao neosnovan i zahtjev apelanata za naknadu štete na ime dospjelih a neisplaćenih plaća za period od otkaza ugovora o radu pa do konačne isplate. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, usvojio zahtjev apelanata i obavezao tuženog na isplatu zakonskih doprinosa nadležnom fondu za PIO i zdravstveno osiguranje i to samo za period od dana donošenja odluke o otkazu ugovora o radu do donošenja rješenja o otkazu, u iznosima pobliže označenim izrekom presude.
5. Kantonalni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovane zahtjeve apelanata za poništenje odluka o otkazu ugovora o radu, koje razloge je, prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud detaljno obrazložio. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi dokazao postojanje razloga koji opravdavaju otkaz ugovora o radu apelantima u smislu člana 91. Zakona o radu, jer iz izjava saslušanih stranaka, ranijeg i sadašnjeg direktora, te sekretara tuženog, proizlazi da je tuženi poslovao sa gubitkom, da se nije bavio svojom osnovnom djelatnošću-trgovinom, već isključivo davanjem pod zakup poslovnih prostora, tako da ni radnici koji su ostali u radnom odnosu nemaju posla. Kantonalni sud je, posebno imajući u vidu činjenicu da su apelanti u roku od četiri mjeseca od otkaza, tačnije 8. juna 2004. godine, podnijeli tužbu sudu i pokrenuli parnični postupak radi isplate neisplaćenih plaća, regresa i otpremnine zbog otkaza ugovora o radu (postupak broj P.271/04), a da u tim postupcima nisu tražili poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, niti su predložili spajanje sa predmetnim postupkom koji su pokrenuli radi poništenja odluke i rješenja o otkazu ugovora o radu ili prekid ranije započetog postupka do okončanja ovog postupka, prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti na taj način prihvatili otkaz ugovora o radu, što potvrđuje i činjenica da su se prijavili kao nezaposlena lica na Biro rada i da su ostvarivali novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti. Kantonalni sud je na kraju zaključio da bi, u slučaju da je prvostepeni sud usvojio njihov zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, apelanti bili dovedeni u povoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženog koji više ne rade, ili u odnosu na one koji rade a koji primaju minimalne plaće.
6. Vrhovni sud je u postupku rješavanja o reviziji apelanata izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000629 reviziju odbio kao neosnovanu. Nakon što je pobijanu presudu ispitao u granicama iz člana 241. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) Vrhovni sud je odlučio da je revizija apelanata neosnovana. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan prigovor apelanata pogrešne primjene materijalnog prava, da su nižestepeni sudovi neosnovano odbili njihov zahtjev u dijelu nezakonitosti pobijanih odluka, povrata na posao i naknade štete na ime dosjelih i neisplaćenih plaća, samo zbog toga što su u ranijem postupku ostvarili pravo na otpremninu i što su prijavljivanjem na biro ostvarili određene naknade, te da su time prihvatili otkaz ugovora o radu. Suprotno shvatanju revidenata, Vrhovni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, tj, da je tuženi poslovao sa gubitkom, da je bio u lošoj materijalnoj situaciji, da se više nije bavio svojom osnovnom djelatnošću-trgovinom, već je svoje poslovne prostorije izdavao pod zakup, utvrdio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je otkaz ugovora o radu apelantima bio opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga tuženog u smislu člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03), a što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, tuženi tokom postupka i dokazao. Stoga, činjenica da je odluke potpisao VD direktor čiji je mandat počeo teći 17. februara 2004. godine kada su i donesena pobijana rješenja, sama po sebi, i prema ocjeni Vrhovnog suda nije bila od odlučnog značaja za drugačije rješenje ove pravne stvari. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je primjenom člana 248. ZPP-a odbio kao neosnovanu reviziju apelanata.
7. Apelanti se žale da su im pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrde da su im navedena prava povrijeđena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Smatraju da su sudovi pogrešno zaključili da, s obzirom na to da su pokrenuli parnični postupak protiv tuženog radi isplate otpremnina, i zato što su se prijavili na Biro rada kao nezaposlena lica i da su po tom osnovu primali naknadu, time prešutno prihvatili otkaz ugovora o radu. Apelanti navode da su se prijavili na biro za zapošljavanje sa ciljem ostvarivanja prava do pravomoćnog okončanja ovog postupka. Također, tvrde da su bili primorani da pokrenu parnični postupak radi naplate otpremnine radi izbjegavanja nastupanja moguće zastare predmetnog potraživanja. Dalje, navode da je tuženi bio dužan u slučaju davanja otkaza radnicima da provede finansijsku reviziju poslovanja, i da je na temelju egzaktnih pokazatelja trebao odrediti za koja radna mjesta više ne postoji ekonomsko opravdanje, odnosno kojim radnicima bi trebalo otkazati ugovor o radu, naravno ukoliko se dokaže da je poslovao sa gubitkom, stoga, smatra da su odluke tuženog na temelju kojih im je ugovor o radu otkazan, nezakonite.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović