Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2725/08 (Z. A.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2725/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2725/08, rješavajući apelaciju Zilhe Alihodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zilhe Alihodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000720 od 3. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zilha Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Goražda, koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000720 od 3. jula 2008. godine.

2. Apelantica je 22. novembra 2005. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv JKP «6. mart» Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi je navela da je 16. jula 2002. godine oko 23 sata krećući se ulicom Fazlagića u Goraždu pala u kanal, prokopan preko ceste, dubok oko 4 metra, koji je tuženi iskopao radi sanacije vodovodne mreže, kojom prilikom je propustio da preduzme mjere zaštite prolaznika osiguravanjem prilaza iskopanom kanalu i ostavio prilaz neosvijetljen. Tom prilikom apelantica je zadobila teške tjelesne povrede u vidu kompresivnog prijeloma trećeg slabinskog pršljena, što sada ima za posljedicu ograničenu bolnu pokretljivost slabinskog dijela kičmenog stuba, nesiguran hod praćen bolovima i prisutnu estetsku naruženost blagog i srednjeg intenziteta zbog neprirodnog kretanja, zbog čega joj je utvrđeno umanjenje radne sposobnosti u procentu od 50% radi ograničene pokretljivosti kičme. Predmetnom tužbom apelantica je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime naknade materijalne štete za troškove liječenja isplati iznos od 161,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. novembra 2005. godine pa do konačne isplate i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.241,40 KM. Također, apelantica traži da se tuženi obaveže da joj naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. jula 2002. godine pa do isplate i da joj na ime naknade buduće materijalne štete zbog izgubljene zarade isplaćuje mjesečno rentu u iznosu od 492,58 KM počevši od 18. novembra 2005. godine kao i ubuduće do drugačije odluke suda, s tim što je dužan dospjele a neisplaćene iznose rente isplatiti odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa, tj. prvog u mjesecu za tekući mjesec pa do konačne isplate.

3. Općinski sud je Presudom broj P-469/05 od 26. oktobra 2006. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete za troškove liječenja isplati iznos od 161,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. novembra 2005. godine pa do konačne isplate i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.241,40 KM. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže na isplatu nematerijalne štete.

4. Općinski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka u kojem je ostvaren uvid u brojne materijalne dokaze (priznanice i račune koje je izdala nadležna zdravstvena ustanova na ime troškova apelanticinog liječenja, nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke, ortopeda, neurohirurga i neuropsihijatara) i druge dokaze, utvrdio da je osnovan apelanticin zahtjev u dijelu naknade na ime materijalne štete za troškove liječenja u iznosu od 161,00 KM, pa je, postupajući prema odredbi člana 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), udovoljio apelanticinom zahtjevu u ovom dijelu. Odlučujući o dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, Općinski sud je, na prijedlog tuženog, proveo postupak vještačenja na okolnost utvrđivanja stepena apelanticinih duševnih bolova zbog naruženosti, a koje je proveo vještak neuropsihijatar. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog duševne boli iz osnova naruženosti utvrdivši da je tuženi u toku postupka osporio činjenicu postojanja naruženosti jer apelantica na okolnost duševne boli zbog naruženosti nije predlagala provođenje dokaza. Prema tome, Općinski sud je zaključio da apelantica nije dokazala činjenicu o postojanju naruženosti, što je osnov za naknadu nematerijalne štete, pa s obzirom na to da je da je tuženi osporio tu činjenicu, prema ocjeni Općinskog suda, u tom slučaju teret dokazivanja je, u smislu čl. 123. i 126. ZPP, bio na apelantici. Općinski sud je, postupajući prema odredbi čl. 188. i 195. stav 2. ZOO-a, odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu buduće materijalne štete zbog izgubljene zarade. S tim u vezi je ukazao na odredbu člana 188. ZOO-a kojom je propisano da u slučaju tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje po pravilu u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Novčana renta se dosuđuje na ime naknade štete i plaća se mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi drugačije. Odredbom člana 195. stav 2. ZOO-a je propisano da se naknada štete na ime izgubljene zarade dosuđuje povrijeđenom koji zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom relevantnih odredbi ZOO-a zaključio da apelantica ne spori činjenicu da je u momentu nanošenja povrede kao i u momentu donošenje ove presude nezaposlena i da ne ostvaruje zaradu u vidu plaće, pa kako sudu nije ponudila dokaze da zbog umanjenja radne sposobnosti nije zasnovala radni odnos ili zaključila ugovor o radu ili da je to uopće bilo izgledno da nije bilo predmetnog povređivanja i djelomičnog gubitka radne sposobnosti, to bi, prema ocjeni ovog suda, njen zahtjev tek pod ovim okolnostima bio osnovan i to samo djelomično za 50%, budući da je na temelju provedenog vještačenja utvrđeno umanjenje apelanticine radne sposobnosti u navedenom procentu. Prema tome, Općinski sud je, postupajući u smislu čl. 188. i 195. stav 2, apelanticin zahtjev i u ovom dijelu odbio kao neosnovan. Općinski sud je apelantici dosudio naknadu na ime troškova postupka u visini od 2.241,40 KM.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 005-0-Gž-07-000 012 od 29. januara 2007. godine djelomično uvažio žalbu tuženog i preinačio Presudu Općinskog suda broj P-469/05 od 26. oktobra 2006. godine u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka tako da je obavezao apelanticu da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.006,00 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je, nakon što je ispitao žalbu, ožalbenu presudu i cijeli spis ove parnične stvari, zaključio da je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu štete zbog duševne boli iz osnova naruženosti i zahtjev za naknadu buduće materijalne štete zbog izgubljene zarade. Kantonalni sud je usvojio žalbu tuženog u dijelu dosuđenih troškova parničnog postupka, te je u ovom dijelu prvostepenu presudu preinačio i obavezao apelanticu da tuženom isplati na ime ovih troškova iznos od 3.006,00 KM, jer je utvrdio da je apelantica u toku postupka postavila tužbene zahtjeve na ukupan iznos od 30.071,96 KM, od čega joj je dosuđen samo iznos od 161,00 KM, što čini 0,5% uspjeha u parnici, dok je, s druge strane, tuženi gotovo u cijelosti uspio u parnici, pa je zaključio da je žalba tuženog osnovana i odluku o troškovima postupka je donio u skladu sa članom 386. stav 3. ZPP.

6. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-000720 od 3. jula 2008. godine djelomično uvažio i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odbijena njena žalba i potvrđena prvostepena presuda, odnosno u dijelu kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u ostalom dijelu apelanticina revizija odbijena kao neosnovana. U dijelu u kojem je odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu, Vrhovni sud je naglasio da apelantica neosnovano revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan njen zahtjev za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade u vidu isplate mjesečne rente. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili ovaj apelanticin zahtjev jer je uvidom u relevantne dokaze utvrdio da je kod apelantice došlo do umanjenja radne sposobnosti u procentu od 50%, da nije zaposlena, da nije dokazala da je pokušavala da se zaposli, da joj je radni odnos bio u izgledu i da zbog umanjenja radne sposobnosti nije zasnovala radni odnos. Dakle, Vrhovni sud smatra da apelantica nije dokazala štetu koju traži, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je, također, ukazao na odredbu člana 195. stav 2. ZOO-a, prema kojoj se naknada štete na ime izgubljene zarade dosuđuje povrijeđenom koji zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, pa je, stoga, zaključio da apelantica nije dokazala da gubi zaradu zbog posljedica povrjeđivanja, odnosno da nije dokazala materijalnu štetu koju traži u vidu izgubljene zarade, pa je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva.

7. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda, u odnosu na dio presude koji je konačan, povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II. stav 3. tačke

e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica navodi da je završila srednju školu i stekla zvanje stolara u drvno-prerađivačkoj struci, pa smatra da je to dovoljan dokaz da je imala namjeru da se zaposli, a i sama činjenica da je prijavljena na Birou za zapošljavanje predstavlja dokaz da se neko pokušava zaposliti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na način na koji su sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su osporenom presudom na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2725/08 (Z. A.) | Sudska praksa | Aktio