Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2978/08 (R. B.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2978/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2978/08, rješavajući apelaciju Razije Beganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razije Beganović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000640 od 10. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000721 od 12. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-
9/2001 od 30. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Razija Beganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mustafa Salkić, advokat iz Tuzle, podnijela je 25. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000640 od 10. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000721 od 12. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-9/2001 od 30. januara 2006. godine
2. Presudom Općinskog suda broj P-9/2001 od 30. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000721 od 12. decembra 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništavan Ugovor o poklonu, zaključen između ostavioca Mehmeda Šahdanovića iz D. Međiđe i tuženog Sulejmana Šahdanovića 17. maja 2000. godine i ovjeren u Općinskom sudu Gradačac pod brojem Ov-II-8/2000 17. maja 2000. godine, te da nekretnine koje su predmet tog ugovora predstavljaju ostavinsku masu iza Mehmeda Šahdanovića, i da je apelantica na odnosnim nekretninama stekla nasljedno pravo po osnovu zakona ili da se utvrdi da ostavinsku masu iza ostavioca čine nekretnine navedene u ugovoru o poklonu, zaključenim između ostavioca Mehmeda Šahdanovića i tuženog Sulejmana Šahdanovića 17. maja 2000. godine, te da je apelantica oštećena sa svojim nužnim nasljednim dijelom i da joj kao nužni nasljedni dio pripada 1/8 nekretnina navedenih u označenom ugovoru o poklonu, kao i da tuženi apelantici plati troškove postupka. Istom presudom sud je obavezao apelanticu da tuženom Sulejmanu Šahdanoviću naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.445,92 KM.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelantica ovom sudu podnijela tužbu protiv Sulejmana Šahdanovića (apelanticin brat; u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja ništavnosti ugovora o poklonu i radi priznanja prava na nužni dio. Apelantica navodi da je njen otac Mehmed Šahdanović (u daljnjem tekstu: ostavilac) 17. maja 2000. godine zaključio Ugovor o poklonu sa tuženim koji je ovjeren u ovom sudu pod brojem Ov-II-8/2000, kojim je ostavilac tuženom ostavio svoju nepokretnu imovinu. Nakon smrti ostavioca 4. jula 2000. godine, navodi da je sa tuženim pozvana na ostavinsku raspravu-naslijeđe iza ostavioca, da je zaostavština iza njega raspravljena Rješenjem ovog suda broj O-159/2000 i da je navedenim rješenjem raspravljena samo pokretna imovina ostavioca, jer je u toku ostavinskog postupka sudija nije pitao da li traži ili ne traži svoj nužni dio. Apelantica smatra da ostavilac u vrijeme potpisivanja ugovora o poklonu, tj. 17. maja 2000. godine, nije bio poslovno sposoban zbog svog zdravstvenog stanja da zaključi bilo kakav ugovor, pa je potpisivanjem ovog ugovora oštećena sa svojim nužnim nasljednim dijelom. Općinski sud je nakon brojnih izvedenih dokaza, nakon uvida u nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, iskaza parničnih stranaka i svjedoka, izvršenog uvida u ostavinski spis ovog suda broj O-159/00, uvida u zapisnik sa ostavinske rasprave od 18. jula 2000. godine i 19. jula 2000. godine, uvida u Ugovor o poklonu broj Ov-II-8/00 od 17. maja 2000. godine, uvida u dopis UKC Tuzla Neurološke klinike od 18. juna 2002. godine, potvrdu JZU Medicinski centar Gradačac i druge dokaze, utvrdio da je nesporno da je ostavilac živio u zajedničkom domaćinstvu sa tuženim i njegovom porodicom koji su se uglavnom o njemu brinuli, jer je ostavilac bio stariji čovjek i jer je imao zdravstvenih problema. Naime, ostavilac je 1994/95 godine operiran, a 19. aprila 2000. godine je doživio lakši moždani udar, nakon čega nije imao ni motornih ni psihičkih posljedica. Općinski sud je zaključio da je među parničnim strankama sporno da li je ostavilac u vrijeme zaključivanja ugovora o poklonu bio nesposoban za rasuđivanje zbog zdravstvenih problema. S tim u vezi, sud je nakon uvida u nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, koji je sud ocijenio stručnim i nepristranim, i na koji stranke nisu prigovarale pa ga je sud u cijelosti prihvatio, utvrdio da vještak nije našao podatke koji bi doveli u pitanje sposobnost ostavioca za rasuđivanje u vrijeme potpisivanja spornog ugovora o poklonu. Ocjenjujući nalaz vještaka, iskaze parničnih stranaka i iskaze svjedoka kao i činjenicu da je samo apelantica izjavila da ostavilac nije bio priseban u momentu potpisivanja ugovora o poklonu sa tuženim, sud je njene tvrdnje odbio kao neosnovane. Uvidom u ostavinski spis ovog suda broj O-
159/00 utvrđeno je da je iza ostavioca proveden ostavinski postupak u kojem je raspravljena zaostavština iza ostavioca, da su u ostavinskom postupku učestvovali svi zakonski nasljednici ostavioca: sin Sulejman Šahdanović (tuženi u ovom postupku), kćerke: Asija Kasumović, Hasiba Haskić i Razija Beganović (apelantica), koji su tom prilikom bili upoznati s time šta čini ostavinsku masu iza umrlog. Uvidom u zapisnik o ostavinskoj raspravi od 18. i 19. jula 2000. godine Općinski sud je utvrdio da je zakonskim nasljednicima predočen ugovor o poklonu zaključen između ostavioca i tuženog od 17. maja 2000. godine i koji je ovjeren pod brojem Ov-II-8/2000 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da su se zakonski nasljednici izjasnili da ugovor ne osporavaju i da su saglasni da se nekretnine navedene u spornom ugovoru isključe iz ostavinske mase. Na temelju izvedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je apelantica u ostavinskom postupku dala nasljedničku izjavu da se odriče zakonskog nasljednog dijela koji joj pripada iza umrlog ostavitelja, tako da je u ostavinskom postupku konstatirano da ostavinsku masu iza umrlog ostavitelja čine samo pokretne stvari i to novčana potraživanja na ime zaostalih neisplaćenih penzija. Rješenje o nasljeđivanju ovaj sud je donio 19. jula 2000. godine i ono je svim zakonskim nasljednicima dostavljeno poštom. Iako je u pouci navedenog rješenja navedeno da protiv rješenja nije dopuštena žalba, jer su se stranke odrekle prava na žalbu, Općinski sud je uvidom u ostavinski spis i predmetno rješenje o nasljeđivanju utvrdio da je navedeno rješenje postalo pravomoćno 29. novembra 2000. godine, tj. nakon urednog uručivanja zakonskim nasljednicima i protekom zakonskog roka za žalbu. Prema tome, Općinski sud je zaključio da, kako apelantica u ostavinskom postupku nije zahtijevala nužni dio niti vraćanje dijela poklona radi namirenja njenog nužnog dijela, to je u smislu člana 239. Zakona o nasljeđivanju prekludirana u pravu da u parnici zahtijeva utvrđenje nužnog dijela. Međutim, kako je apelantica tokom trajanja prvostepenog postupka isticala da je smatrala da će se nekretnine naknadno raspravljati i da će sud radi rasprave tih nekretnina posebno pismeno pozvati zakonska nasljednike, Općinski sud nalazi da se apelantica poziva na zabludu prilikom davanja nasljedničke izjave, zbog čega u ostavinskom postupku nije tražila nužni nasljedni dio, tj. vraćanje dijela poklona radi namirenja njenog nužnog dijela, pa je zaključio da je apelantica imala mogućnost da pokrene parnični postupak sa tužbenim zahtjevom da sud poništi njenu nasljedničku izjavu, ako je smatrala da ju je dala u zabludi.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da se apelanticini žalbeni navodi svode na tvrdnje da se u ostavinskom postupku nije odrekla svog nužnog dijela koji joj po zakonu pripada i da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbe člana 227. stav 3. i člana 29. stav 2. Zakona o nasljeđivanju kada je odbio kao neosnovan njen zahtjev. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 29. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, kojom je propisano da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojom ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio, što znači da je pravo na nužni dio nasljedno pravo koje se kao takvo ostvaruje u ostavinskom postupku, dakle po zahtjevu nužnog nasljednika, koji u tom pogledu osporava izvršena raspolaganja ostavioca. Zato se u tom kontekstu ima tumačiti i davanje nasljedničke izjave koja se odnosi na nužni dio u smislu odredbe člana 227. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, na koju se apelantica u žalbi poziva, a s tim u vezi i odredbe člana 230. istog zakona, prema kojoj se stranke u slučaju kada između njih postoji spor o pravu na zaostavštinu imaju uputiti na parnicu. Međutim, uvidom u ostavinski spis broj O-159/00 Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio u cijelosti kao neosnovan apelanticin zahtjev, jer iz spisa proizlazi da apelantica tokom ostavinskog postupka nije osporila predočeni sporni ugovor o poklonu zaključen između ostavioca i tuženog, niti je tom prilikom postavila zahtjev za ostvarivanje prava na nužni nasljedni dio, već da se saglasila da se nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora isključe iz ostavinske mase, tako da se i apelanticina data nasljednička izjava ticala samo pokretne imovine ostavioca. Kod takvog stanja stvari Kantonalni sud je zaključio da je Rješenje o nasljeđivanju broj O-159/00 od 19. jula 2000. godine doneseno u skladu sa odredbom člana 239. Zakona o nasljeđivanju, prema kojem pravosnažno rješenje o nasljeđivanju vezuje stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine, ukoliko im nije priznato da svoje pravo ostvaruju u parnici.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000640 od 10. jula 2008. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000721 odbio kao neosnovanu. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 241. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) Vrhovni sud je zaključio da apelanticina revizija nije osnovana, jer smatra da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, uvidom u relevantne dokaze, posebno u zapisnik sa ostavinske rasprave od 18. i 19. jula 2000. godine, proizlazi da su zakonski nasljednici bili upoznati s time šta čini ostavinsku masu iza ostavioca, da im je predočen sporni ugovor koji je ostavilac zaključio sa tuženim, u odnosu na koji su se nasljednici izjasnili da ga ne osporavaju i nakon što je ostavinski sud nasljednike upozorio u smislu člana 139. Zakona o nasljeđivanju (regulira neopozivost izjave o odricanju ili primanju i njezin poništaj) apelantica je dala nasljedničku izjavu da se odriče dijela koji joj po zakonu pripada, a tuženi da se prihvata dijela koji mu po zakonu pripada. Budući da su i ostali nasljednici dali svoje nasljedničke izjave, sud je donio rješenje o nasljeđivanju, kojim je utvrdio da tuženom pripada pravo na nasljeđe u novcu na ime zaostalih neisplaćenih penzija ostavioca i to rješenje je postalo pravosnažno. Prema tome, Vrhovni sud konstatira da, prema odredbi člana 239. Zakona o nasljeđivanju, pravosnažno rješenje o nasljeđivanju vezuje stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine ukoliko im nije priznato da svoje pravo ostvaruju u parnici. Ostvarivanje prava na nužni dio koji apelantica traži kroz alternativno postavljen tužbeni zahtjev je nasljedno pravni zahtjev, pa pravosnažno rješenje o nasljeđivanju isključuje pravo nasljednika koji je učestvovao u ostavinskom postupku, a nije upućen na parnicu da u parničnom postupku ostvaruje pravo na nužni dio. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor revizije da su razlozi drugostepene presude nejasni i protivrječni sa stanjem spisa, ukazujući da je odredbom člana 227. stav 3. Zakona o nasljeđivanju određeno kakav oblik i sadržaj mora imati nasljednička izjava, pa kako je apelanticina nasljednička izjava upravo u skladu sa tom zakonskom odredbom, a što je očigledno iz sadržaja izjave iz zapisnika o ostavinskoj raspravi broj O-159/00 od 18. jula 2000. godine, to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, njen prigovor neosnovan. Također, kod činjenice da se apelantica u ostavinskom postupku izjasnila da ne osporava sporni ugovor o poklonu, a nakon što je ostavinski sud nasljednike upozorio u smislu člana 139. Zakona o nasljeđivanju i nakon što je dala nasljedničku izjavu da se odriče dijela koji joj po zakonu pripada, to je takav nasljednik prekludiran u pravu da u parnici zahtjeva utvrđivanje nužnog dijela, što su, prema ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi pravilno utvrdili. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se nasljednik ne može odreći prava na zakonski dio a pridržavati prava na nužni dio, jer je nužni dio samo dio zakonskog dijela, te je, stoga, apelanticin revizijski prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava lišen valjanog pravnog osnova.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelantica nalazi u postupanju sudova jer smatra da su pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, član 227. stav 3. Zakona o nasljeđivanju. Apelantica tvrdi da se nije odrekla svog nužnog nasljednog dijela na ostavinskoj raspravi od 19. jula 2000. godine, odnosno da je ostavinski sudija nije ni pitao da li se odriče ili ne odriče nužnog nasljednog dijela.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, jer se na ostavinskoj raspravi nije odrekla svog nužnog nasljednog dijela. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Ustavni sud uočava da su obrazloženja osporenih presuda jasna i argumentirana i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, sudovi su zaključili da je u cijelosti neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, jer uvidom u zapisnik sa ostavinske rasprave jasno proizlazi da je ostavinski sudija svim zakonskim nasljednicima, pa samim tim i apelantici, predočio sporni ugovor o poklonu, i da se apelantica izjasnila da taj ugovor ne osporava. Ustavni sud, također, nalazi da su sudovi detaljno obrazložili da su zakonski nasljednici bili upozoreni na odredbu člana 139. Zakona o nasljeđivanju koja regulira neopozivost izjave o odricanju ili primanju i njezin poništaj, nakon čega je apelantica dala nasljedničku izjavu da se odriče dijela koji joj po zakonu pripada, pa je, stoga, u smislu navedenih odredbi Zakona o nasljeđivanju, prekludirana u pravu da u ovoj parnici zahtijeva utvrđivanje nužnog dijela. Naime, pravosnažno rješenje o nasljeđivanju isključuje pravo nasljednika koji je učestvovao u ostavinskom postupku, a nije upućen na parnicu, da u parničnom postupku ostvaruje pravo na nužni dio. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno obrazložili da apelantica svoje tvrdnje da se nije odrekla nužnog nasljednog dijela u ostavinskom postupku nije ničim dokazala.
11. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović