Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2555/08 (H.H.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Priznavanje strane sudske odluke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2555/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2555/08, rješavajući apelaciju H.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.H. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 071 od 30. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-

6992/03 od 3. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Švicarske, kojeg zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnio je 16. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 071 od 30. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-6992/03 od 3. oktobra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. maja 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Države Luzern – Kanton Luzern (u daljnjem tekstu: Osnovni sud Luzern) broj 110045 od 2. septembra 2002. godine DI «Vrbas» AD Banja Luka je obavezan da plati apelantu: «…iznos od USD 2.848.200,42 KM uz 15% kamate počev od 4. oktobra 1998. godine. Djelimični iznos od 1.134.800,96 USD okamaćuje se od 1. oktobra 1994. do 31. oktobra 1995. sa 8% kamate, a od 1. novembra 1995. do 03. oktobra 1998. sa 15% kamata». Navedena presuda je postala pravosnažna 27. septembra 2002. godine.

3. Apelant je 27. novembra 2003. godine kao predlagač podnio prijedlog Okružnom sudu za priznanje presude stranog suda. U tom postupku Okružni sud je Rješenjem broj R-499/03 od 27. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine, odbio apelantov prijedlog za priznanje predmetne presude Osnovnog suda Luzern.

4. Međutim, neposredno nakon pokretanja predmetnog vanparničnog postupka za priznanje presude stranog suda, u kojem je postupak bio u početnoj fazi, apelant je, kao tražilac izvršenja, 24. decembra 2003. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje Presude Osnovnog suda Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine. U prijedlogu je apelant kao izvršenike označio DI «Vrbas» AD Banja Luka i Republiku Srpsku – Vladu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS), sa obrazloženjem da se označavanje ovih izvršenika temelji na odredbama člana 13. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu) i članu 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj I-6992/03 od 25. februara 2004. godine dopušteno je predloženo izvršenje radi namirenja apelantovih izvršnih tražbina, solidarno pljenidbom svih novčanih sredstava izvršenika na njihovim transakcijskim računima i deviznim računima koji se vode u bankama preciziranim u prijedlogu za izvršenje, te prijenosom zaplijenjenih novčanih sredstava na apelantov račun otvoren u Central profit banci do visine tražbine i troškova izvršnog postupka.

6. Rješavajući o apelantovoj apelaciji protiv rješenja kojim je odbijen njegov prijedlog za priznavanje presude Osnovnog suda Luzern, Ustavni sud je Odlukom broj AP 1570/05 od 9. novembra 2006. godine usvojio apelaciju i ukinuo rješenje Vrhovnog suda i rješenje Okružnog suda (kojim je bio odbijen apelantov prijedlog za priznanje predmetne presude Osnovnog suda Luzern), te naložio Okružnom sudu da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. U ponovnom postupku, koji je uslijedio nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1570/05, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-V-06-000438 od 16. februara 2007. godine priznao Presudu Osnovnog suda Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine, te je utvrđena izvršnost te presude u Republici Srpskoj i utvrđeno da ima snagu valjane izvršne isprave. Rješenje Okružnog suda je steklo svojstvo pravosnažnosti 8. juna 2007. godine.

8. Nakon toga, Osnovni sud je u izvršnom postupku donio Rješenje broj I-6992/03 od 3. oktobra 2007. godine kojim je utvrdio prekid postupka u konkretnoj izvršnoj stvari, u odnosu na izvršenika DI «Vrbas» a.d. Banja Luka zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad ovim izvršenikom, te je odredio da će se protiv tog izvršenika postupak nastaviti kada stečajni upravnik ili sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. Stavom tri izreke rješenja sud je usvojio prigovor Vlade RS kao izvršenika drugog reda, te u odnosu na ovog izvršenika obustavio izvršenje u cijelosti i ukinuo provedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant pokrenuo izvršenje 24. decembra 2003. godine na osnovu izvršne presude Osnovnog suda Luzern i da je taj sud 25. februara 2004. godine donio rješenje o izvršenju protiv označenih izvršenika. Dalje je navedeno da je u toku izvršnog postupka apelant Osnovnom sudu dostavio Rješenje Okružnog suda broj 011-0-V-06-

000438 od 16. februara 2007. godine, kojim je priznata presuda Osnovnog suda Luzern na osnovu koje je predloženo izvršenje u predmetnoj izvršnoj stvari. Sud je naveo da je nad izvršenikom DI «Vrbas» a.d. Banja Luka otvoren stečajni postupak rješenjem istog suda broj St-27/05 od 26. aprila 2006. godine, te da su, stoga, nastupile pravne posljedice stečajnog postupka nad tim izvršenikom, zbog čega je sud na osnovu odredbe člana 378. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) u odnosu na tog izvršenika prekinuo postupak.

9. Vezano za izvršenika drugog reda, Vladu RS, sud je istakao da je taj izvršenik podnio prigovor na rješenje o izvršenju 12. marta 2004. godine u kojem je istako prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Sud je naveo da je članom 30. stav 2. ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave, ili je taj dug po zakonu obavezno da izmiri, te da, ukoliko se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Dalje je navedeno da je među strankama nesporno da je izvršnom ispravom, na osnovu koje je apelant predložio izvršenje, kao jedini izvršenik označen DI «Vrbas» a.d. iz Banja Luka. Istaknuto je da je apelant označio Vladu RS kao solidarnog izvršenika na osnovu člana 13. Zakona o početnom bilansu, zbog čega je sud i udovoljio predloženom izvršenju. Međutim, budući da je Vlada RS kao izvršenik drugog reda osporila obavezu na ispunjenje duga prema apelantu, Osnovni sud je zaključio da se, shodno članu 30. stav 2. ZIP-a, to pitanje mora razriješiti u parničnom postupku, budući da do izvršenja može doći tek kad stranke u kontradiktornom parničnom postupku razriješe pitanje pasivne legitimacije. Stoga je sud na osnovu člana 49. ZIP u odnosu na izvršenika drugog reda obustavio izvršenje i ukinuo provedene radnje.

10. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 071 od 30. maja 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj I-6992/03 od 3. oktobra 2007. godine, u dijelu odluke kojim je usvojen prigovor Vlade RS i u odnosu na ovog izvršenika u cijelosti obustavljeno izvršenje i ukinute provedene izvršne radnje (stav 3. izreke rješenja). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant rješenje Osnovnog suda osporavao u dijelu u kojem je odlučeno o prigovoru Vlade RS. Dalje je navedeno da je apelant Vladu RS označio kao izvršenika pozivanjem na odredbu člana 13. Zakona o početnom bilansu. Tom odredbom je propisano da se nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište van teritorije Republike Srpske prenose na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da je apelantovo pozivanje na ovu odredbu neosnovano budući da se navedena odredba ne može tumačiti na način da u konkretnom slučaju dolazi do gašenja obaveza DI «Vrbas» a.d. Banja Luka prema apelantu, niti znači da on i Vlada RS solidarno odgovaraju za dug iz izvršne isprave prema apelantu već se radi o uspostavi novog, vanugovornog, ex lege odnosa između izvršenika DI «Vrbas» a.d. Banja Luka i Vlade RS, prema kojem tuženi, dakle DI «Vrbas» a.d. Banja Luka, i dalje ostaje u obavezi prema apelantu, budući da se ne radi o preuzimanju duga u smislu člana 446. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da je odredbom člana 30. stav 2. ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave, ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri, te je navedeno da, ukoliko se obaveza trećeg lica na ispunjenje ospori, stranke to pitanje moraju riješiti u parnici. Dalje je navedeno da u situaciji kada po Zakonu o početnom bilansu nije ex lege došlo do promjene izvršenika, niti je obaveza izvršenika prvog reda pokazana u pasivnom podbilansu, a ne postoji ni akt Vlade o prijenosu obaveza na Republiku Srpsku, to Vlada RS ne bi mogla biti označena kao izvršenik u smislu člana 30. stav 2. ZIP-a, niti je ona solidarno odgovorna po zakonu za obaveze izvršenika prvog reda, a takva solidarnost ne proizlazi ni iz izvršne isprave (presude Osnovnog suda Luzern), te, stoga, apelant ne može ni postavljati zahtjev za obavezivanje Vlade RS prijedlogom za izvršenje. Također je istaknuto da je neosnovana apelantova žalbena tvrdnja da u smislu člana 13. Zakona o početnom bilansu nije potreban nikakav poseban akt vlade o preuzimanju neizmirenih obaveza, jer je to pitanje riješeno donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), budući da predmetna obaveza nije obaveza koja je proizašla iz Zakona o početnom bilansu, te se, stoga, na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe člana 3. i člana 4. stav

2. Zakona o unutrašnjem dugu, prema kojim bi ovo potraživanje predstavljalo unutrašnji dug.

11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da prekid izvršnog postupka u odnosu na prvog izvršenika nije sporan, ali da iz odredbi člana

13. Zakona o početnom bilansu proizlazi da je Vlada RS solidarni dužnik i da se ona ni na koji način ne može osloboditi sporne obaveze. Dalje se navodi da je pitanje «akta Vlade» koji se spominje u članu 13. Zakona o početnom bilansu riješeno stupanjem na snagu Zakon o unutrašnjem dugu. Konačno, apelant navodi da je postupanje u ovom izvršnom postupku nastavak nezakonitog postupanja sudova u Republici Srpskoj, te ističe da je osporenim odlukama onemogućen da naplati nesporno potraživanje, te apelant smatra da se ovdje radi o neizvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 1570/05 od 9. novembra 2006. godine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud zapaža, vezano za apelacione navode da se ovdje radi o neizvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 1570/05 od 9. novembra 2006. godine, da je apelant u tom postupku osporavao odluke redovnih sudova donesene u postupku priznanja strane sudske odluke. U tom predmetu Ustavni sud je ukinuo rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda, te predmet vratio Okružnom sudu sa ponovno suđenje sa nalogom da, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, po hitnom postupku donese novu odluku o apelantovom prijedlogu za priznanje strane sudske odluke. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je Okružni sud postupio po ovom nalogu Ustavnog suda i donio Rješenje broj 011-0-

V-06-000438 od 16. februara 207. godine, koje je pravosnažno sa 8. junom 2007. godine. S obzirom na navedeno, nesporno je da su apelantovi navodi u ovom dijelu u cijelosti neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u odnosu na izvršenika drugog reda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

16. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Okružnog suda i Osnovnog suda sadrže jasne i konzistentne razloge za usvajanje prigovora izvršenika drugog reda-

Vlade RS, i obustavljanje izvršenja u odnosu na ovog izvršenika uz pozivanje na relevantne odredbe ZIP-a, Zakona o početnom bilansu i Zakona o unutrašnjem dugu. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije dokazao da je Vlada RS, koja nesporno u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik u smislu člana 30. stav 2. ZIP-a, na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave na osnovu javne ili po zakonu ovjerene privatne isprave, odnosno da je ona kao treće lice obavezna da izmiri apelantovo potraživanje. Budući da je Vlada RS to potraživanje osporila, nesporno je da se navedeno pitanje, prema odredbi člana 30. stav 2. ZIP-a, mora razriješiti u parničnom postupku.

17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2555/08 (H.H.) | Sudska praksa | Aktio