Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2753/08 (M. S.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2753/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2753/08, rješavajući apelaciju Mustafe Selmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Selmana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 675 od 27. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1075/05 od 20. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2532/02 od 5. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Selman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 675 od 27. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1075/05 od 20. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2532/03 od 5. maja 2005. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu 13. novembra 2002. godine podnio tužbu protiv tuženih «Jelšingrad» TAS Banja Luka, Guska Predraga i Zavoda za izgradnju AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja. U odgovoru na tužbu drugotuženi Guska Predrag (u daljnjem tekstu: drugotuženi) je podnio protivtužbu.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-2532/02 od 5. maja 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio 8. februara 1983. godine sa SIZ-om stanovanja Banja Luka, na osnovu kojeg je apelant nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Banjoj Luci u ul. Jovana Jančića br. 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zatim da se naloži drugotuženom da iseli iz stana, te da stan slobodan od lica i stvari preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje. Stavom drugim izreke presude je utvrđeno da je drugotuženi povukao protivtužbeni zahtjev. Sud je utvrdio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu sve do 1994. godine, kada je na osnovu rješenja prvotuženog u stan uselio drugotuženi koji je sa trećetuženim zaključio ugovor o korištenju stana. Dalje je navedeno da je nesporno da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana do 19. aprila 2000. godine, da je u posjedu stana drugotuženi, da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari tužbu podnio 13. novembra 2002. godine, te da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana organu uprave. Sud je istakao da je stanarsko pravo posebno pravo kojem je dat poseban tretman i zaštita i da ono može prestati u zakonom tačno propisanim slučajevima. Navedeno je da za rješavanje konkretnog spora nisu presudne odredbe Zakona o stambenim odnosima već odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), koji predstavlja lex specialis. Sud je naveo da je čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene regulirano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u posjed stana, da zahtjev za povrat stana u posjed podnosi nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u općini u kojoj se stan nalazi. Dalje je navedeno da su članom 16. Zakona o prestanku primjene propisani rokovi za vraćanje stana u posjed, da su ti rokovi više puta prolongirani, te da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat bio 19. april 2000. godine. Sud je istakao da je članom 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo ukoliko u zakonom utvrđenom roku ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Komisija). Budući da je nespornim utvrđeno da apelant upravnom organu, Komisiji i sudu nije do 19. aprila 2000. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, sud je zaključio da je stanarsko pravo apelantu prestalo u smislu člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Sud je, također, zaključio da nisu povrijeđena ni apelantova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ni prava garantirana članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji garantiraju uživanje ovih prava pod uvjetima propisanim zakonom. Navedeno je da je u konkretnom slučaju upravo apelant propustio da, u smislu čl. 14, 15. i 16. Zakona o prestanku primjene, podnese zahtjev za povrat stana u propisanom prekluzivnom roku, što je dovelo do gubljenja stanarskog prava u skladu sa zakonom. Budući da apelant nije nosilac stanarskog prava ne predmetnom stanu, jer mu je stanarsko pravo prestalo, sud je zaključio da apelant nije legitimiran ni da traži predaju u posjed predmetnog stana.

5. Presudom Okružnog suda broj Gž-1075/05 od 20. marta 2006. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju odluke Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te zaključio da je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Istaknuto je da apelant u vrijeme podnošenja tužbe više nije bio nosilac stanarskog prava, koje je izgubio propuštanjem roka iz člana 16. Zakona o prestanku primjene, koji je materijalnopravni prekluzivni rok čije propuštanje dovodi do gubitka samog prava. Stoga je apelantovo pravo prestalo ex lege istekom navedenog roka. Sud je istakao da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi vezani za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da donošenje i primjena Zakona o prestanku primjene predstavlja opravdano i zakonito miješanje u apelantovo pravo na povrat stana radi osiguravanja pravne sigurnosti i sprečavanja eventualne nemarnosti i zloupotrebe prava građana.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 675 od 27. juna 2008. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne jer iz utvrđenja sudova proističe da apelant nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana do krajnjeg roka - 19. aprila 2000. godine, čime je njegovo stanarsko pravo prestalo ex lege u smislu člana 16. Zakona o prestanku primjene, a time je prestalo i djelovanje ugovora o korištenju stana zaključenog 8. februara 1983. godine, te apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za predaju stana u posjed. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore revizije da Zakon o prestanku primjene nema retroaktivno djelovanje, te da se, stoga, ne može primijeniti u ovom slučaju budući da je odredbama člana 2. stav 2. tog zakona propisana njegova retroaktivna primjena, a što je u skladu sa odredbom člana 110. stav 2. Ustava Republike Srpske.

7. U apelaciji se navodi da su osporenim presudama povrijeđena apelantova prava iz člana II. stav 3. tačke e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 16. Zakona o prestanku primjene, jer je stanarsko pravo stečeno pravo i kao takvo apsolutno pravo koje se ne može ukidati zakonom, te apelant smatra da su redovni sudovi trebali zaobići primjenu navedene zakonske odredbe.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom člana 16. Zakona o prestanku primjene sa obrazloženjem da je apelant propustio da podnese zahtjev za povrat stana u zakonom propisanim rokovima koji imaju prekluzivan karakter, uslijed čega je protekom tih rokova apelantu stanarsko pravo ex lege prestalo. S obzirom na navedeno, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije aktivno legitimiran da traži predaju stana u posjed.

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

13. Vezano za apelacione navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 1309/06 od 15. februara 2007. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje, te zaključio da je: «…vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana uspostavljeno u javnom interesu, te da je proporcionalno ciljevima koji se žele postići». U toj odluci Ustavni sud je, također, naveo da: «…kod nesporne činjenice da apelant nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, apelantovo pozivanje na povredu navedenih ustavnih prava je po mišljenju Ustavnog suda neosnovano budući da iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu upravo proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene, podnese zahtjev za povrat stana».

Razlozi navedeni u toj odluci u cijelosti se odnose i na apelantov slučaj.

14. S obzirom na navedeno, nesporno je da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, te Ustavni sud i ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2753/08 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio