Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2758/08 (A. T.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2758/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2758/08, rješavajući apelaciju Ante Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Topića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-000 263 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 525 od 11. aprila 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Topića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-000 263 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 525 od 11. aprila 2008. godine, u odnosu na pravo na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Anto Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 11. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-000 263 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 525 od 11. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 525 od 11. aprila 2008. godine obavezan je tuženi «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. augusta 2007. godine do isplate, te da mu naknadi troškove spora. Stavom drugim izreke odbijen je ostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da mu je rješenjem tuženog, kao poslodavca, 5. decembra 2006. godine uspostavljen radnopravni status, te da je apelant tužbom potraživao isplatu otpremnine i naknadu plaća za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine. Navedeno je da je članom 143. stav 3. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da uposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće, ali da u tom statusu može ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona (član 143. stav 1), a da uposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u tom roku, prema članu 143. stav 4. ZOR-a prestaje radni odnos. Sud je naveo da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine. Navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da apelant nije pozvan na rad u toku šest mjeseci, te da mu je radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine. Istaknuto je da je pravo na naknadu plaće jedno od prava iz radnog odnosa, a da se apelant nakon 5. maja 2000. godine ne nalazi u radnom odnosu, te da mu ne može ni pripadati pravo na naknadu plaće nakon ovog datuma. Stoga je taj dio tužbenog zahtjeva sud ocijenio neosnovanim i u tom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. S druge strane, sud je naveo da, shodno članu 143. ZOR-a, zaposleniku na čekanju posla koji ne bude pozvan na rad u roku šest mjeseci prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. Budući da je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima preko 20 godina staža osiguranja, sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu otpremnine a visina otpremnine je utvrđena na način propisan članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-000 263 od 17. jula 2008. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda potvrđena u cijelosti. Navedeno je da je apelant pobijao presudu u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev, a da je tuženi pobijao visinu dosuđene otpremnine preko iznosa od 1.098,00 KM, koji je naveden u početnom bilansu tuženog. Sud je, zatim, naveo da je apelant stekao status zaposlenika na čekanju, što nije sporno među strankama, te da mu je, s obzirom na to da nije pozvan na rad, radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, kao što je propisano članom 143. ZOR-a. Sud je citirao odredbu ovog člana, te istakao da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, a da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a stupio na snagu 7. septembra 2000. godine. Dalje je navedeno da iz odredbe člana 143. ZOR-a proizlazi da zaposleniku na čekanju, što može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu zakona, dakle do 5. maja 2000. godine, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Sud je naveo da u situaciji kad zaposleniku, zbog toga što nije pozvan na rad, prestane radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, kako je to apelant zahtijevao. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud odbijajući ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva, suprotno navodima žalbe, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoj stav o neosnovanosti zahtjeva za isplatu plaća dao valjane razloge a osobito imajući u vidu što se sud dužan kretati u granicama zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Dalje, sud je istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude ne može utjecati ni stav prvostepenog suda izražen u nekom ranijem predmetu, bez obzira na to što je takvu odluku potvrdio drugostepeni sud. Istaknuto je da apelant gubi iz vida, pozivajući se na iskazanu sudsku praksu, da sadržaj drugostepene odluke isključivo zavisi od razloga navedenih u žalbi, te da se može desiti da prvostepeni sud donoseći svoju odluku prekorači tužbeni zahtjev, ali da će, ukoliko stranka u tom dijelu žalbom ne pobija presudu, takva presuda postati pravomoćna.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu plaća povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant navodi da mu po osnovu člana 143. Zakona o radu pripada pravo i na nadoknadu šest (6) plaća i navodi da je Kantonalni sud iskazao takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae
11. Apelant, također, navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine
– «Nediskriminacija». S obzirom na to da se apelant vezano za eventualnu povredu ovog prava nije pozvao na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović