Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-610/08 (H. M.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-610/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 610/08, rješavajući apelaciju Hariza Mahmuzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hariza Mahmuzića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001447 od 6. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž. 1094/04 od 28. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P. 1362/03 od 28. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hariz Mahmuzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001447 od 6. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonani sud) broj Gž. 1094/04 od 28. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 1362/03 od 28. maja 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P. 1362/03 od 28. maja 2004. godine apelant je obavezan da Investicionoj banci Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime duga za dospjeli a neisplaćeni kredit, isplati iznos od 30.072,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. decembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

3. Općinski sud je na pripremnom ročištu održanom 6. aprila 2004. godine donio rješenje kojim je odbio da raspravlja o apelantovom protivtužbenom zahtjevu kojim je tražio da se raskine ugovor o kreditu zbog postojanja materijalnih i pravnih nedostataka na stvarima koje su bile predmet ugovora, a apelant je upućen na podnošenje tužbe u posebnoj parnici.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant 14. januara 1997. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 129/97 sa Federalnim ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) po Projektu urgentne rekonstrukcije farmi, na osnovu kojeg je apelantu odobren kredit u iznosu od 27.256,00 DEM sa rokom otplate od 10 godina uz godišnju kamatu od 2% i grace periodom od 2 godine. Osim toga, ugovorena je zatezna kamata od 10% na ukupan iznos duga. Dalje je utvrđeno da je tužitelj 23. septembra 2002. godine zaključio ugovor o komisionim poslovima sa Federacijom BiH, kao naručiocem usluga, te preuzeo obavezu obavljanja komisionih poslova upravljanjem projektom u ime i za račun Vlade FBiH s ciljem naplate glavnice i kamate kredita plasiranih fizičkim licima.

5. Dalje je utvrđeno da su apelantu 16. januara 1997. godine uručeni traktori i druga oprema ukupne vrijednosti 27.256,00 KM. Općinski sud je, dalje, nakon uvida u analitičku karticu od 1. oktobra 2002. godine, koju nije sporio ni apelant, utvrdio da apelant nije vraćao kredit u skladu sa planom otplate, odnosno nije ispunio obavezu po Ugovoru o kreditu nakon ispostavljanja robe po osnovu glavnog duga. Također je utvrđeno da je apelant uplatio kamate u iznosu od 630,30 KM, tako da je njegov ukupan dug po kreditu 30.072,27 KM. Općinski sud je utvrdio i da je apelant u aprilu 1998. godine tražio da mu se umanji kredit po Ugovoru o kreditu zbog vidljivih materijalnih nedostataka na opremi koju je dobio. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda, apelant je propustio u rokovima predviđenim odredbama člana 482. Zakona o obligacionim odnosima blagovremeno po prijemu robnog kredita staviti primjedbe o nedostacima primljene robe. Naime, krajnji rok za obavještavanje i upućivanje druge ugovorene strane na skrivene nedostatke na stvari je šest mjeseci po preuzimanju robe, nakon čega tuženi gubi prava na isticanje tih nedostataka. Osim toga, apelant je potpisao Ugovor o kreditu i time pristao na odredbu člana 3. Ugovora o kreditu kojom se isključuje prodavčeva odgovornost za materijalne nedostatke, odnosno ugovorene strane su ugovorile da nakon kvalitativnog i kvantitativnog prijema robe apelant nema pravo na bilo kakve reklamacije. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant izgubio pravo na isticanje tih nedostataka. Članom 4. Ugovora o kreditu, apelant se kao korisnik kredita obavezao na otplatu kredita sa kamatom u iznosu od 33.558,95 DEM prema planu otplate koji je sastavni dio zaključenog ugovora. S obzirom na utvrđeno, Općinski sud je udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu obavezujući apelanta da isplati dug tužitelju po preuzetom kreditu na osnovu čl. 17, 125. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj Gž. 1094/04 od 28. augusta 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Svoju presudu Kantonalni sud je zasnovao na istim razlozima koje je dao i Općinski sud u prvostepenoj presudi ističući da apelant nema pravo na sniženje cijene primjenom odredbe člana 500. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

7. Protiv presude Kantonalnog suda broj Gž. 1094/04 od 28. augusta 2006. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-001447 od 6. decembra 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe čl. 17, 124. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima kada je zaključio da apelant nema pravo na sniženje cijene primjenom odredbe člana 500. Zakona o obligacionim odnosima. Također, Vrhovni sud je naveo i da je neosnovan prijedlog iznesen u reviziji kojim je apelant tražio da Vrhovni sud usvoji njegov protivtužbeni zahtjev (da raskine ugovor o kreditu) zbog toga što je prvostepeni sud o njemu već odlučio rješenjem na pripremnom ročištu. Kako se apelant nije protivio takvom procesnom rješenju, to ni tim prigovorima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant ne spori činjenicu da je ugovorom isključena prodavčeva odgovornost za materijalne nedostatke stvari, ali smatra da je ta odredba nametnuta, te da je prodavac koristio svoj monopolski položaj i da je ta odredba ništavna shodno članu 486. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, apelant ističe da se prigovor postojanja skrivenih nedostataka može valjano izjaviti i putem telefona, pozivajući se na stav izražen u Presudi Vrhovnog suda broj Pž.118/99 od 5. augusta 1999. godine, objavljena u Biltenu VS broj 2/99-53, a što je apelant isticao tokom postupka, što sudovi nisu prihvatili kao mjerodavnu činjenicu. Osim toga, apelant ističe da Općinski sud uopće nije raspravljao o njegovom zahtjevu da se snizi cijena ili da mu se naknadi šteta predviđena članom 500. Zakona o obligacionim odnosima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-610/08 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio