Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1222/08 (J. S.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1222/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1222/08, rješavajući apelaciju Javorke Savić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javorke Savić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001401 od 10. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž. 1435/04 od 26. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P. 555/04 od 30. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javorka Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 23. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001401 od 10. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž. 1435/04 od 26. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 555/04 od 30. jula 2004. godine.
2. Odlučujući u ponovnom postupku o apelanticinom tužbenom zahtjevu protiv Vukana Savića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Fadile Savić (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi utvrđivanja prava vlasništva po osnovu stjecanja u braku, Osnovni sud je donio Presudu broj P. 555/04 od 30. jula 2004. godine kojom je utvrđeno apelanticino pravo vlasništva na 2/7 imovine stečene u braku sa prvotuženim, koja se sastoji od stana pobliže označenog u dispozitivu presude, što su tuženi dužni da priznaju i isplate novčanu protuvrijednost njenog dijela u iznosu od 11.700,00 KM. Višak tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se upiše u knjigu položenih ugovora koja se vodi kod Općinskog suda sa suvlasničkim dijelom na predmetnom stanu sa ½ je odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon provedenih dokaza i navoda stranaka nesporno utvrdio da je apelantica zaključila brak sa prvotuženim 30. augusta 1959. godine, koji je razveden Presudom Općinskog suda broj P-1527/97 od 24. aprila 1998. godine. Dalje se navodi da je za vrijeme trajanja bračne zajednice, Rješenjem broj 188/69 od 12. maja 1969. godine, prvotuženom dodijeljen na korištenje predmetni stan na kojem je apelantica u smislu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bila sunosilac stanarskog prava i sukorisnik predmetnog stana. Nakon razvoda braka, Rješenjem Općinskog suda broj R-I-86/97 od 20. oktobra 1999. godine, prvotuženi je u smislu člana 20. navedenog zakona određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također je utvrđeno da su prvotuženi i drugotužena zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana 21. augusta 2002. godine na osnovu kojeg su se uknjižili u knjigu položenih ugovora kao suvlasnici sa dijelovima od po ½. Predmetni stan su tuženi otkupili certifikatima za iznos od 17.981,00 KM, dok tržišna vrijednost predmetnog stana prema nalazu vještaka iznosi 40.981,00 KM. Sud je, dalje, naveo da se apelanticino pravo temelji na članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da predmetni stan u smislu člana 264. stav 2. Porodičnog zakona predstavlja zajedničku imovinu apelantice i prvotuženog, te da svoj imovinski interes u podjeli zajedničke imovine apelantica može ostvariti isplatom njenog utvrđenog dijela. Sud je u toku postupka, osim naprijed navedenog, utvrdio da je visina doprinosa apelantice i prvotuženog u stjecanju zajedničke imovine – predmetnog stana za vrijeme trajanja bračne zajednice podjednaka, istaknuvši da je udio prvotuženog uvećan za iznos datih sredstava za kupovinu predmetnog stana u visini od 17.981,00 KM. Na osnovu navedenog, sud je zaključio da je apelanticin suvlasnički dio imovine stečene u braku sa prvotuženim iznosi 2/7 dijela, odnosno da novčana protuvrijednost njenog dijela koji su dužni isplatiti tuženi iznosi 11.700,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelantice i tuženih protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž. 1435/04 od 26. septembra 2006. godine kojom su djelimično uvažene žalbe i preinačena prvostepena presuda tako što su tuženi obavezani na isplatu iznosa od 11.485,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 11.700,00 KM. Istom presudom obavezani su tuženi da apelantici naknade troškove postupka u iznosu od 1.757,00 KM, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva da se upiše kao suvlasnik na predmetnom stanu, uz obrazloženje da je predmetni stan privatiziran i da apelantica svoj vlasnički interes koji predstavlja određenu ekonomsku vrijednost može ostvariti isplatom odgovarajuće naknade. Dalje se navodi da je osnovana žalba tuženih kojom su ukazali da je prvostepeni sud pogrešno obračunao i dosudio visinu naknade koja pripada apelantici s obzirom na njen utvrđeni udio u stjecanju predmetnog stana i tržišne vrijednosti stana. Naime, kada se tržišna vrijednost predmetnog stana podijeli sa dva dobije se iznos od 20.475,00 KM, koliko novčano izraženo predstavlja ½ apelanticinog udjela u stjecanju predmetnog stana, i kada se od toga oduzme iznos koji bi apelantica prilikom otkupa stana uplatila na ime kupoprodajne cijene (8.990,00 KM), dobije se iznos od 11.485,00 KM koji predstavlja naknadu protuvrijednosti apelanticinog udjela u stjecanju predmetnog stana u novcu. Također, osnovana je i apelanticina žalba u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima parničnog postupka s obzirom na to da je prvostepeni sud spomenutu odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je primjenom odredbi čl. 397. stav 2, 387. i 386. stav 2. ZPP, te odredaba Advokatskih tarifa i apelanticinom postignutom uspjehu u parnici od 38%, odredio da apelantici razmjerno uspjehu u sporu pripada iznos od 1.757,00 KM na ime troškova prvostepenog i žalbenog postupka.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelantice i prvotuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001401 od 10. januara 2008. godine kojom su revizije odbijene. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo, o čemu su data obrazloženja koja je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelanticin prigovor da su tuženi predmetni stan kupili certifikatima i na taj način obezvrijedili njenu polovinu tržišne vrijednosti stana s obzirom na to da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su certifikati po važećim zakonskim propisima u vrijeme otkupa stana imali stvarnu nominalnu vrijednost novca. Sud, dalje, navodi da je odbijen i prigovor kojim je apelantica tražila da joj se dosudi puni iznos parničnih troškova, uz obrazloženje da je drugostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene radnje i apelanticin uspjeh u postupku kada je preinačio prvostepenu odluku o troškovima parničnog postupka. Također, odbijen je i prigovor prvotuženog da predmetni stan ne predstavlja bračnu tečevinu i da je apelantica sva prava u vezi sa stanom izgubila nakon razvoda braka. Naime, sud je naveo da bi lišavanje apelantice da ostvari svoje imovinsko pravo na predmetnom stanu, na kojem je prema članu 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bila sunosilac stanarskog prava, predstavljalo neosnovano bogaćenje jednog od bivših bračnih drugova.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kada u osporenim presudama: «…prelaze preko opštepoznate činjenice, koju nije trebalo dokazivati, da su tuženi stan otkupili bezvrijednim certifikatima pa i ½ stana koji je pripadao tužiteljici». Apelantica, dalje, navodi da je oštećena i u pogledu visine obeštećenja koje joj je dosuđeno, te navodi da je Kantonalni sud donio pogrešnu odluku o troškovima parničnog postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na njeno nezadovoljstvo načinom utvrđivanja visine dosuđene naknade, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja o visini dosuđene naknade, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović