Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1213/08 (Univerzitet „Džemal Bijedić“ Mostar)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1213/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1213/08, rješavajući apelaciju Univerziteta „Džemal Bijedić“ Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Univerziteta “Džemal Bijedić” Mostar podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0P 007449 07 Rev od 15. januara 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Univerzitet „Džemal Bijedić“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kebo & Guzina“, iz Mostara, podnio je, 23. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0P 007449 07 Rev od 15. januara 2008. godine.

2. Uposlenici apelanta, odnosno 122 profesora i službenika sedam fakulteta u sastavu apelanta, podnijeli su 2. juna 2003. godine tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kojom su tražili da se Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im, kao apelantovim uposlenicima, nadoknadi štetu zbog neisplaćenih plata za mjesece maj i juni 2002. godine. U toku postupka apelant je 22. decembra 2003. godine pristupio tužbi svojih uposlenika, a što je sud dozvolio zbog ekonomičnosti postupka.

3. Općinski sud je presudom broj P-7449/03 (P.42/03-CZ) od 14. juna 2006. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001 168 od 3. novembra 2006. godine obavezao tuženog da apelantu na ime plata za mjesec maj i juni 2002. godine isplati iznos od 224.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. decembra 2003. godine, pa do isplate, kao i da apelantu na iznos od 149.000,00 KM isplati zakonske zatezne kamate na način označen u izreci presude u roku od 30 dana. U odnosu na ostala 122 tužioca tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

4. Vrhovni sud je rješenjem broj 58 0P 007449 07 Rev od 15. januara 2008. godine reviziju tuženog uvažio i obje nižestepene presude u odnosu na apelanta ukinuo i njegovu tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je tačan revizioni navod da sudovi ne mogu odlučivati o načinu korištenja budžetskih sredstava, niti budžetski korisnici u parnici mogu potraživati isplatu sredstava koja su im odobrena budžetom. U vezi s tim istaknuto je da je, prema Zakonu o proračunima-budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koji je važio u vrijeme iz kog potiče potraživanje, budžet procjena godišnjih prihoda i izdataka i drugih plaćanja Federacije, kantona i opština koji odobrava zakonodavno tijelo odgovarajućeg nivoa. Unutar svakog kantonalnog ministarstva finansija uspostavlja se trezor koji planira i izvršava budžet, vrši nadzor, upravlja novcem i vodi jedinstveni račun trezora i računovodstva u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima. Nadalje, ukazano je da se način izvršenja budžeta uređuje zakonima o izvršenju budžeta. U konkretnom slučaju, članom 6. Zakona o izvršenju Budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2002. godinu propisano je da se Budžet izvršava na osnovu tromjesečnih planova za izvršenje Budžeta, a u skladu sa likvidacionim mogućnostima Budžeta. Grantovi se raspoređuju proporcionalno u skladu sa planom i izvršenjem Budžeta. Prema članu 27. Zakona o proračunima-budžetima ministarstva koja su nadležna za budžetske korisnike utvrđuju iznose odnosnih budžetskih korisnika u okviru odobrenih sredstava. Ministar finansija ima pravo rješenjem obustaviti od izvršenja odluke koje su u suprotnosti sa zakonom ili budžetom, a budžetski korisnik ima pravo na takvo rješenje izjaviti prigovor Vladi, čija odluka je u tom slučaju konačna. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev koji je apelant istakao u parnici zapravo zahtjev za izvršenje budžeta o kom mora odlučiti zakonodavni odnosno upravni organ kantona, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o građansko-pravnom sporu koji se trebao riješiti po odredbama Zakona o parničnom postupku, odnosno materijalno-pravnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Zakon o proračunima-budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno Zakon o Budžetu Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2002. godinu i Zakon o izvršenju ovog budžeta su lex specialis u odnosu na sve druge, kako procesne tako i materijalno-pravne propise, a što proizilazi i iz člana 1. stav 2. Zakona o proračunima-budžetima Federacije Bosne i Hercegovine. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je u skladu sa članom 16. Zakona o parničnom postupku obavezan u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti na svoju stvarnu nadležnost, pa je odlučujući o reviziji tuženog, primjenom člana 249. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prije svega ističe da je članom 41. Zakona o ustanovama propisana obaveza tuženog kao osnivača da supsidijarno odgovara za obaveze apelanta, te da je intervencija tuženog bila neophodna kako bi ostvarila efikasna zaštita prava njegovih uposlenika. Nadalje, apelant ističe da je u identičnoj pravnoj situaciji Vrhovni sud odlukom broj 070-0-Rev-06-001314 od 22. novembra 2007. godine (45 dana prije donošenja presude koja se osporava apelacijom) odbio reviziju istog tuženog kao neosnovanu uz obrazloženje da je tuženi obavezan tužiocima (18 osnovnih škola sa područja kantona, Narodno pozorište Mostar, Centar za djecu i omladinu sa posebnim potrebama Mostar) kao budžetskim korisnicima obezbijediti sredstva za isplatu plata zaposlenim, zasnivajući ovakvu odluku na članu IV/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant posebno ukazuje da su različita vijeća Vrhovnog suda u pogledu zahtjeva budžetskog korisnika prema tuženom za isplatu dijela plata svojim uposlenicima donijeli potpuno različite odluke. Tako je u jednom slučaju zauzet stav da se radi o zahtjevu koji je građansko-pravni spor koji se ostvaruje u parničnom postupku, a u drugom slučaju identičan zahtjev bi se trebao ostvarivati u upravnom postupku. Apelant ukazuje i na Odluku Ustavnog suda broj AP-384/03 od 31. januara 2004. godine u kojoj je, po njegovom mišljenju zauzeto stanovište da kanton, kao osnivač javne ustanove, mora preduzeti sve za obezbijeđenje sredstava za rad takve ustanove, a koja sredstva jesu i plate uposlenih. Propust Vrhovnog suda, po apelantovom mišljenju, zbog njegove proizvoljnosti i suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, može se okarakterisati kao povreda prava na pravično suđenje. Zbog toga, za njega je nastupila šteta koja se ogleda u nemogućnosti da obezbijedi novčana sredstva za isplatu plata zaposlenicima, a što za posljedicu ima povredu prava na imovinu, u čijem obezbijeđenju je potpuno onemogućen proizvoljnom odlukom Vrhovnog suda. Najzad, apelant smatra da osporeno rješenje Vrhovnog suda nije utemeljeno na objektivnim činjenicama, da je rezultat selektivne i paušalne, odnosno proizvoljne primjene zakona, a zbog čega je i nezakonito, te da obrazloženje osporenog rješenja ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Vrhovnog suda, broj 58 0P 007449 07 Rev od 15. januara 2008. godine kojim je odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda, 007-

0-Gž-06-001 168 od 3. novembra 2006. godine, tužba apelanta odbačena. U obrazloženju Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu za izvršenje budžeta o kojem treba odlučiti zakonodavni odnosno upravni organ kantona, a ne sud, te da su Zakon o budžetima u F BiH odnosno Zakon o Budžetu Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2002. godinu i Zakon o izvršenju ovog budžeta lex specialis u odnosu na sve druge materijalno-pravne i procesne propise. Shodno navedenom, u konkretnom slučaju nije riječ o sporu građansko-pravne prirode u smislu člana 1. Zakona o parničnom postupku.

9. Dakle, pobijanim rješenjem nije odlučeno o potraživanjima apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1213/08 (Univerzitet „Džemal Bijedić“… | Sudska praksa | Aktio