Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-735/08 (N. P.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Radni odnos
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-735/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-735/08, rješavajući apelaciju Nedeljka Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Perića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000948 od 11. decembra 2007. godine, presude Okružnog suda Bijeljina broj 012-0-Gž-06-000012 od 23. juna 2006. godine i presude Osnovnog suda Zvornik broj RS 31/02 od 25. novembra 2005. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozluka, podnio je 5. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000948 od 11. decembra 2007. godine, presude Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-
0-Gž-06-000012 od 23. juna 2006. godine i presude Osnovnog suda Zvornik (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS 31/02 od 25. novembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS 31/02 od 25. novembra 2005. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000012 od 23. juna 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Opština Zvornik da mu solidarno, na ime neisplaćenih plaća, isplate iznos pobliže označen u osporenim presudama.
3. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je presuda prvostepenog suda pravilna i zakonita. Naime, tokom postupka prvostepeni sud je utvrdio da je nesporno da je po rješenju sekretara Opštinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Opštine Zvornik (u daljnjem tekstu: sekretar OSUP-a) broj 01-126-1/85 od 18.12.1985. godine apelantu kao zaposleniku u tom Sekretarijatu prestao radni odnos sa danom 18.12.1985. godine, da je rješenjem Izvršnog odbora Skupštine Opštine Zvornik (u daljnjem tekstu: Izvršni odbor SO-e Zvornik) broj 126-1/86-02 od 11.02.1986. godine odbijena apelantova žalba i potvrđeno navedeno prvostepeno rješenje, da je u upravnom sporu rješenje Izvršnog odbora SO-e Zvornik poništeno presudom Višeg suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj U-129/89 od 31.10.1989. godine te da je u skladu s presudom Višeg suda, Izvršni odbor SO-e Zvornik rješenjem broj 02-126-1/90 od 28.02.1990. godine poništio rješenje sekretara OSUP-a od 18.12.1995. godine.
4. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je apelantu isti radni odnos prestao i po rješenju Drugostepene disciplinske komisije pri Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Republički SUP) broj 07/2-125-5 od 27.01.1985. godine, na način da je ovim rješenjem odbijena žalba apelanta, a uvažena žalba sekretara OSUP-a Zvornik, te preinačeno rješenje disciplinske komisije OSUP-a Zvornik broj 01-125-DS-6/85 od 02.12.1985. godine kojim je apelantu bila izrečena Disciplinska mjera novčana kazna i, rješenjem Drugostepene disciplinske komisije, apelantu je izrečena mjera prestanak radnog odnosa.
5. Apelant je protiv rješenja o njegovoj disciplinskoj odgovornosti pokrenuo radni spor pred Osnovnim sudom udruženog rada u Tuzli u kome je donesena Odluku broj Rs-510/86 ,,R" od 10.06.1986. godine kojom je prijedlog apelanta za poništenje navedenih rješenja disciplinskih organa odbijen kao neosnovan. Žalba koju je apelant podnio protiv ove odluke je Odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj 1740/87 odbijena kao neosnovana i prvostepena odluka je potvrđena. Odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli broj Rs-836/90 ,,R" od 13.05.1991. godine odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom Odlukom broj Rs-
510/86 ,,R" od 10.06.1986. godine.
6. Osnovni sud je utvrdio i da je apelant po rješenju Republičkog SUP-a Sarajevo broj 09/4-120-
1/700 od 10.12.1990. godine zasnovao radni odnos sa Republičkim SUP-om SR Bosne i Hercegovine u Centru službi bezbjednosti Tuzla i raspoređen na poslovima i zadacima milicionera u SJB Kalesija počev od 15.12.1990. godine.
7. Kantonalni sud je u osporenoj presudi naveo da je apelant Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli dana 16.07.1991. godine podnio prijedlog za naknadu ličnog dohotka koji je u Sudu zaveden pod brojem Rs-764/91 ,,R" (u predmetnoj stvari Osnovnog suda u Zvorniku prevedeno pod broj Rs-
31/02), a kojim je za stranke tada označio Izvršni odbor SO-e Zvornik i MUP SR Bosne i Hercegovine i kojim je tražio da se oni solidarno obavežu na isplatu naknade ličnih dohodaka po osnovu nezakonitog lišavanja prava iz radnog odnosa. Apelant je u prijedlogu naveo da je Izvršni odbor SO-e Zvornik u pogledu naknade ličnog dohotka odgovoran za period od 18.12.1985. godine do 01.01.1990. godine, a da je MUP SR Bosne i Hercegovine, kao pravni sljedbenik OSUP-a Zvornik, odgovoran za period od 01.01.1990. do 15.12.1990. godine. Apelant je u zahtjevu dalje naveo da mu je po rješenju MUP-a Republike Srpske - Bijeljina broj 08/1-126-331 od 29.02.1996. godine prestala radna obaveza sa 31.12.1995. godine kada je stekao pravo na starosnu penziju.
8. Kantonalni sud je naveo da je apelant tokom postupka nakon više subjektivnih preinačenja tužbe, za pasivno legitimisane stranke konačno označio Republiku Srpsku - Ministarstvo unutrašnjih poslova i Opštinu Zvornik sa zahtjevom da se solidarno obavežu na isplatu mu neisplaćenih plata za period od 18.12.1985. do 15.12.1990. godine u iznosu glavnice od 44.950,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28.10.2003. godine do isplate.
9. Na temelju navedenog sud je zaključio da je rješenje Izvršnog odbora SO-e Zvornik broj 02-
126-1/90 od 28.02.1990. godine, bez valjanog pravnog učinka, iz razloga što su u to vrijeme odredbama člana 138. i 139. Zakona o unutrašnjim poslovima - prečišćeni tekst („Službeni list SR BiH", br. 18/90) opštinski sekretarijati za unutrašnje poslove već bili ukinuti, te da je njihove poslove i poslove gradskih sekretarijata sa danom 01.01.1990. godine preuzeo Republički SUP. Sud je dalje zaključio da na pravosnažni prestanak radnog odnosa apelanta po disciplinskoj odgovornosti utvrđenog rješenjem disciplinske komisije OSUP-a Zvornik broj 01-125-DS-6/85 od 02.12.1985. godine i rješenjem Drugostepene disciplinske komisije pri Republičkom SUP-u Sarajevo broj 07/2-
125-5 od 27.01.1985. godine, nema uticaja presuda Višeg suda u Tuzli broj U-129/89 od 31. oktobra 1989. godine, jer da se ona odnosi na akt o kome je radni odnos apelantu prestao iz sasvim drugog osnova, pa je Osnovni sud zaključio i da zasnivanje radnog odnosa apelanta sa Republičkim SUP-om SR Bosne i Hercegovine počev od 15.12.1990. godine po rješenju broj 09/4-120-1/700 od 10. decembra 1990. godine godine, ima značenje ponovnog zasnivanja radnog odnosa, bez ikakve vezanosti sa odlukama po kojima mu je radni odnos prestao.
10. Kantonalni sud je naglasio da je apelantu radni odnos kod Opštinskog SUP-a Zvornik prestao po dva osnova: 1) po osnovu disciplinske odgovornosti koju su utvrdili nadležni disciplinski organi u povodu koje je u radnom sporu, pravosnažnom Odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli broj Rs-510/86 ,,R" od 10.06.1986. godine, odbijen prijedlog apelanta za poništenje kao nezakonitih rješenja utvrđenoj disciplinskoj odgovornosti apelanta i izrečenoj mjeri prestanka radnog odnosa i 2) po osnovu moralno-političke nepodobnosti koju su utvrđivali drugi organi (sekretar OSUP-a Zvornik i Izvršni odbor SO-e Zvornik). Kantonalni sud je naveo da ako bi se i prihvatilo da su akti o prestanku radnog odnosa po osnovu moralno-političke nepodobnosti u svemu valjano poništeni, tada nedostaju odluke o utvrđenoj nezakonitosti i poništenju akata, o prestanku radnog odnosa po osnovu disciplinske odgovornosti apelanta. Kao nužna pretpostavka za osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta za naknadu izgubljenih plata zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, bilo je nužno poništenje kao nezakonitih i odluka o prestanku radnog odnosa po osnovu disciplinske odgovornosti (pored poništenja odluka o prestanku radnog odnosa po osnovu moralno-političke nepodobnosti), a takva pretpostavka u ovom postupku nije ostvarena.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000948 od 11. decembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-
000012 od 23. juna 2006. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda pravilne i zasnovane na zakonu zbog čega apelantovim revizionim navodima nije bilo moguće udovoljiti.
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. b) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
14. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, te pravo na slobodu izražavanja. Apelant je lice čiji su zahtjev za naknadu ličnih dohodaka redovni sudovi odbili budući da su tokom postupka utvrdili da je apelantu radni odnos prestao zakonito i to zbog utvrđene disciplinske odgovornosti. Obzirom na utvrđeno značenje ovih prava i tumačenje u primjeni od strane Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda očigledno je da apelantova situacija ne pokreće pitanje primjene ovoh prava, pa su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3. b) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 10. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović