Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/08 (M. T.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-857/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 857/08, rješavajući apelaciju Mladenka Tunjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladenka Tunjića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-79/04 od 5. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-169/02 od 29. novembra 2002. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-2097/00 od 9. novembra 2001. godine i zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-

02/3-23-954/99 od 4. maja 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladenko Tunjić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Bistrarca, koga zastupa Ilija Tunjić, iz Donjeg Bistarca, podnio je 19. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-79/04 od 5. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-169/02 od 29. novembra 2002. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/1-23-2097/00 od 9. novembra 2001. godine i zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/3-23-954/99 od 4. maja 2000. godine.

2. Zaključkom Službe broj 05-02/3-23-954/99 od 4. maja 2000. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva broj 12-06/1-23-2097/00 od 9. novembra 2001. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u ulici Ismeta Mujezinovića broj 14 u Tuzli. U obrazloženju je navedeno da je apelant zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana podnio 8. februara 2000. godine, odnosno nakon proteka roka predviđenog odredbom člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99: u daljnjem tekstu: Zakon), kojim je propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana 4. juli 1999. godine, te 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni upravni organ je odlučio kao u dispozitivu zaključka, potvrđenog rješenjem drugostepenog upravnog organa.

3. Presudom Kantonalnog suda broj U-169/02 od 29. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj Už-79/04 od 5. decembra 2007. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 9. novembra 2001. godine. U obrazloženju je Kantonalni sud naveo da su upravni organi potpuno i pravilno utvrdili sve odlučne činjenice i da su na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalne propise.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 8. februara 2000. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/08 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio